Kome se i zašto žurilo sa usvajanjem Zakona o visokom obrazovanju?

Centar za građansko obrazovanje (CGO) je iznenađen brzinom usvajanja prijedloga Zakona o visokom obrazovanju od strane Vlade Crne Gore i slanjem istog u Skupštinu, gdje je prošao podjednako ekspresan postupak u nadležnom Odboru za prosvjetu, nauku, kulturu i sport, a posebno imajući u vidu da isti nije ni predviđen Programom rada Vlade za 2014, kao i da je rađen u vrlo netransparentnoj proceduri.

Iako je privremeno zatvoreno pregovaračko poglavlje 26 (Obrazovanje i nauka), ovakav pristup usvajanju jednog od ključniih zakonskih tekstova u ovoj oblasti može otvoriti nova pitanja. Ostaje nejasno kome se i zašto toliko žurilo da se ovaj zakonski tekst što prije usvoji, i po cijenu kršenja cjelokupnog formalno-pravnog djelokruga počev od propuštene javne rasprave, do kršenja čl. 7 Uredbe o postupku i načinu sprovođenja javne rasprave u pripremi zakona koji predviđa da rok za dostavljanje inicijativa, predloga, sugestija i komentara u pisanom i elektronskom obliku, ne može biti kraći od 20 dana od dana objavljivanja javnog poziva, a da naravno može biti duži.

Podsjećanja radi, Zakon o visokom obrazovanju usvojen je na sjednici Vlade 02.10.2014, a u Skupštini Crne Gore 14.10.2014. Treba napomenuti da se radi o istom tekstu, sa minimalnim izmjenama, koji je prošle godine u julu, zbog brojnih amandmana, vraćen iz skupštinske procedure na doradu. Ovo ukazuje da je isti usvojen u Skupštini zahvaljujući novom političkom dogovoru, koji prošle godine nije postojao, a ne na bazi kvalitetne procjene ovog važnog zakonskog teksta.

CGO je prošle godine uputio Skupštini Crne Gore detaljan komentar na taj Prijedlog, cijeneći da takav tekst zakona pored uvođenja dobrih instituta poput plagijata, ocjene kvaliteta kroz samoevaluaciju, rangiranje fakulteta, istraživanje tržišta rada, oslobađanje od plaćanja školarine za studente sa invaliditetom, itd. ima i ključnih nedostataka.

Dio slabosti novog teksta Zakona o visokom obrazovanju odnosi se na već postojeću normu u važećem zakonu i politiku Vlade o finansiranju studenata na privatnim ustanovama za studijske programe od javnog interesa, gdje kriterijume za utvrđivanje studijskih programa od javnog interesa na privatnim ustanovama propisuje i donosi Vlada. Ovakvo rješenje slabi autonomiju i održivost državnog Univerziteta, čiji je Vlada osnivač, a direktno vodi i njegovom finansijskom urušavanju. Nije sporno da se želi obezbijediti finansijsko jačanje stabilnosti privatnih visokoškolskih ustanova, ali brine tendencija da to ide na štetu državnog Univerziteta, pa se postavlja i pitanje motiva koji stoje iza toga.

Dalje, u vrijeme studiranja po Bolonjskom sistemu, nejasno je kako će zaživjeti odredba učenja na daljinu, a imajući u vidu da to zahtijeva svakodnevno prisustvo predavanjima koje u Crnoj Gori ni u direktnom obliku do sada nije bilo adekvatno primijenjeno, što je dovelo do značajnog snižavanja nivoa kvaliteta visokog obrazovanja

Neshvatljiva je i politika Vlade kojom sa jedne strane kroz finansiranje studenata na privatnim ustanovama za studijske programe od javnog interesa finansijski pomože i jača privatne visokoškolske ustanove. Međutim, istovremeno s druge strane, pored opštih uslova za osnivanje i obavljanje djelatnosti visokoškolskih ustanova, zahtijeva kroz jednu rigidnu normu finansijske garancije od tih istih osnivača, gdje to može biti i sama Vlada, odnosno da već na svojim bankovnim računima imaju obezbijeđena novčana sredstva u visini potrebnih sredstava za realizaciju studijskog programa. Dakle, važno je bilo da se u zakonskom dijelu o određivanju obavezne finansijske garancije nađe rješenje sa tačno određenim postotkom minimuma te garancije, a ne da se određuju puni iznose po studijskom programu, jer se na taj način ne motiviše raznolikost u osnivanju studijskih programa od prioritetne važnosti.

Takođe, odredbe o biranju u zvanje i zapošljavanje morale su jasnije biti definisane. Lica sa akademskim zvanjem se, takođe, zapošljavaju na osnovu ugovora o radu po Zakonu o radu, a ne po Zakonu o visokom obrazovanju. Oni se biraju u zvanje po Zakonu o visokom obrazovanju. Nije Zakon o visokom obrazovanju lex specialis u odnosu na Zakonu o radu kada je u pitanju zapošljavanje, jer redovni i vanredni profesori, kao i saradnici, zaključivali su i zaključuju ugovor o radu, koji može biti na određeno vrijeme od dvije godine i neodređeno vrijeme. Zbog nejasnih odredbi i tumačenja biranja u zvanje za profesore na pet godina, Zakon o radu i institut ugovora o radu su često kršeni a novi Zakon ne daje odgovor na ovaj problem.

Novim Zakonom je i izbrisana kategorija saradnika, naročito na fakultetima gdje nema doktorata (dramski, likovni i muzički), a ostaje nejasno na koju vrstu/tip ugovora sa saradnicima je zakonopisac mislio u odedbama definisanja saradnika i zašto se kategorija saradnika u nastavi nije našla među ostalim kategorijama sa akademskim zvanjem.

Nejasno je i kako su se odredbe iz Statuta Univerziteta Crne Gore o tome ko čini akademsko osoblje i ko su saradnici našle u Zakonu o visokom obrazovanju, ako nijesu relevantne za privatne univerzitete. Nije jasno ni zašto ovaj Zakon, kao opšti akt, propisuje detaljne procedure kada se one propisuju ili su već propisane statutima visokoškolskih ustanova. Na taj način se značajno ulazi u autonomiju rada visokoškolskih ustanova.

CGO napominje da je ovaj Zakon morao biti ocijenjen od strane onih kojima je namijenjen, a to su prije svega studenti i zapošljeni u visokoškolskim ustanovama, ali je morao proći sud stručnjaka, građana, civilnog sektora. To bi svakako doprinijelo da novi tekst ima adekvatniji odgovor na prepoznate probleme, a manje nejasnoća kojima sada obiluje.

Snežana Kaluđerović, koordinatorka programa