Povodom 22 godine od zločina u Štrpcima, Centar za građansko obrazovanje (CGO) podsjeća da se nikada ne smije zaboraviti 27. februar 1993, kada je iz voza 671, koji je saobraćao na liniji Beograd-Bar, u mjestu Štrpci oteto i ubijeno 19 civila, od kojih je osam državljana Crne Gore. CGO ponovo poziva nadležne institucije na preispitivanje svih dosadašnjih odluka u slučajevima ratnih zločina, kako bi se obezbijedila bar djelimična satisfakcija žrtavama i porodicama žrtava zločina.
Do sada je za zločin u Štrpcima osuđen samo Nebojša Ranisavljević, u sudskom postupku vođenom pred Višim sudom u Bijelom Polju, gdje je utvrđeno da je zločin planiran i da je grupa pripadnika Višegradske brigade VRS, predvođena Milanom Lukićem, u poslijepodnevnim časovima 27. februara 1993. zaustavila voz koji je saobraćao na liniji Beograd-Bar. Nakon legitimisanja putnika, iz voza je izvedeno 18 osoba muslimanske nacionalnosti i jedna osoba hrvatske nacionalnost koje su potom sprovedene do sela Prelovo. U sali lokalne osnovne škole su ih pretresli, opljačkali i pretukli, a zatim i likvidirali. Ranisavljević je pušten iz zatvora 2011, nakon što je izdržao dosuđenu kaznu, dok je Milan Lukić, koji je komandovao grupom otmičara, pred sudom u Hagu 2009. osuđen zbog zločina nad muslimanskim civilima u Višegradu tokom rata u BiH, a za zločin u Štrpcima mu nikada nije suđeno. Ovo jasno ukazuje da ni nakon više od dvije decenije nije utvrđena puna odgovornost za otmicu i ubistvo 19 civila u mjestu Štrpci, a nadležne institucije ni do danas žrtvama ovog zločina nisu priznale status civilnih žrtava rata, čime i same postaju saučesnici u ovom zločinu.
CGO godinama ukazuje na nesagledive posljedice koje za stabilnost društva i regiona donosi neadekvatna kažnjivost ratnih zločina, kao i ukupno fingiranje procesa koji imaju konstrukcione greške u vidu neizvedenih optuznica od strane Tužilastva. Ovakvo neadekvatno tretiranje ratnih zločina, pokazuje da ti slučajevi nemaju za državu prioritet zbog čega je Crna Gora opomenuta u posljedna dva izvještaja o napretku, koji sačinjava Evropska Komisija, kao i u nedavno usvojenoj Rezoluciji o Crnoj Gori u Evropskom parlamentu. U samoj Rezuluciji se izražava zabrinutost zbog izostanka ozbiljnih napora da se prekine sa praksom nekažnjivosti ratnih zločina; ohrabruju se nadležne institucije sa procesuiraju ratne zločine blagovremeno i uključujući i najviše instance odgovornih; i pozivaju da efikasno istraže, procesuiraju i kazne ratne zločine u skladu sa međunarodnim standardima, kako bi obezbijedili sudsku zaštitu, pristup pravdi i obeštećenje žrtvama.
Zahvaljući radu organizacija civilnog društva, u Crnoj Gori se pokrenuo diskurs o suočavanju sa prošlošću, i o važnosti postojećih mehanizama – prije svih pravosuđa koje treba da procesuira ratne zločine, ali i uspostavljanja novih mehanizama poput REKOM-a (Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava na prostoru bivše Jugoslavije). Slučaj Štrpci, kao ni ostali slučajevi ratnih zločina nikada ne smiju biti zaboravljeni, i treba da nas, kao društva, stalno podsjećaju na značaj uspostavljanja tranzicione pravde i vraćanja dostojanstva svim nevinim žrtvama, ali i generacijama koje tek dolaze.
Žrtve zločina u Štrpcima su: Esad Kapetanović, Ilijaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifet Husović, Sead Đečević, Ismet Babačić, Halil Zupčević, Adem Alomerović, Rasim Ćorić, Fikret Memetović, Favzija Zeković, Nijazim Kajević, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Jusuf Rastoder, Zvezdan Zuličić i Tomo Buzov.
Tamara Milaš,
saradnica na programima u CGO-u i portparolka Koalicije za REKOM u Crnoj Gori