Ko god da pobijedi na ovonedjeljnim izborima, Crnu Goru jedva da ćemo prepoznati ako buduća vlada – ko god da budu njeni konstituenti – ispuni makar dio predizbornih obećanja. Počnimo od infrastrukture i tzv. kapitalnih projekata.
Nosilac liste pokreta Evropa sad (PES) obećava izgradnju dva autoputa i dvije brze ceste. I sve to do 2030. godine. Sedam godina je, podsjetimo, trajala gradnja postojeće dionice Smokovac – Mateševo, a pristupni putevi od strane Podgorice i Kolašina do danas nijesu završeni. Najavljeno je, ipak, malo obimniji i skuplji posao.
Treba izgraditi preostalih 120 kilometara autoputa Bar – Boljare (procjena iz 2022. godine ukazuje da je vrijednost investicije makar 1,3 milijarde eura). Crnogorska dionica Jadransko-jonskog autoputa bi išla od granice sa BiH, iz pravca Trebinja, preko Podgorice (petlja Smokovac), pa sjeverno od Tuzi do granice sa Albanijom. „Ta investicija je vrijedna više od milijardu eura“, saopštio je Milojko Spajić u decembru 2021. godine. Danas je cijena, bez sumnje, znatno veća jer su skuplji cement, nafta, željezo, radna snaga…
Planirana brza cesta sa četiri trake duž jadranske obale, od Ulcinja do Herceg Novog i granice sa Hrvatskom (prema Dubrovniku), dugačka je oko 110 kilometara i mogla bi koštati, takođe, više od milijardu eura. Zapravo, u dokumentima iz 2021. pominje se iznos od 1,4 milijarde eura, ali se ta računica odnosila na gradnju autoputa istom trasom.
Konačno, Spajić najavljuje i gradnju brze ceste od granice sa BiH (iz pravca Sarajeva) preko Pljevalja do Bijelog Polja. Nije, ipak, ponudio puno detalja o tom projektu. „Taj plan je podržao i turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan. On je rekao da turske građevinske firme mogu da vode taj projekat, a da bi ga Katar finansirao (treba čitati – kreditirao, prim. autora). Međutim, sve to je zaustavljeno padom 42. Vlade“, kazao je Spajić, očekujući da će uskoro dobiti drugu šansu. Zato možemo samo da procjenjujemo koliko bi mogao koštati taj put dužine od približno 85 kilometara. Bez sumnje, u pitanju su stotine miliona.
Da saberemo: četiri infrastrukturna projekta koja nam obećava Evropa sad teže blizu četiri milijarde (4.000.000.000) eura. Koje nemamo. Ili više od 500 miliona eura godišnje sve do 2030. godine. Malo li je?
To, međutim, nije ni izbliza sve što nam se obećava kada su u pitanju veliki infrastrukturni projekti.
Bošnjačka stranka (BS) ima ozbiljna očekivanja od buduće Vlade koju će, kažu, biti nemoguće sastaviti bez njihove podrške. Na njihovom popisu obećanja/želja je još jedna međunarodna drumska saobraćajnica – novi put između Rožaja i Peći sa tunelom dugim sedam kilometara. Prema idejnom projektu iz 2018. godine, tunel bi koštao 108, a kompletna saobraćajnica oko 280 miliona eura i skratila bi put između Rožaja i Peći sa sadašnjih 47 na 23,5 kilometra.
U predizbornom programu BS-a nalaze se i aerodromi u Beranama i Ulcinju. Ideje su stare skoro 50 godina, ali do danas javnost nije obaviještena o cijeni tih projekata, iako je priča o njima ponovo aktuelizovana od formiranja Vlade Zdravka Krivokapića. Navodno, postoje i zainteresovani investitori (koncesionari) iz Njemačke, ali priča nije otišla dalje od političkog PR-a. Za grubu procjenu može poslužiti podatak da je Vlada Srbije, prije tri godine, pokrenula priču o gradnji aerodroma Trebinje uz kalkulaciju da će ta investicija koštati oko 50 miliona eura (izjava tadašnje ministarke građevinarstva Zorane Mihajlović) i, uprkos optimističkim najavama, posao nije završen.
Sve skupa, tri velika projekta BS-a vrijede barem 400 miliona. A „bezbroj“ manjih makar pola tog iznosa: vrtići, osnovne i srednje škole, kulturni centri, vjerske ustanove, domovi za stare u Rožajama i Plavu (onaj u Nikšiću koštao je 5,5 a u Podgorici više od 12 miliona), domovi zdravlja u Gusinju i Petnjici, školske sportske sale „u većim seoskim centrima“, velika sportska dvorana u Tuzima, centri za otkup i preradu voća i povrća, ribnjak u akvatorijumu ulcinjske Solane… sve do „završetka svih radova na bulevaru Podgorica – Tuzi“ (nedavno je, nezavršen, svečano pušten u rad!).
Ima još. Gradnja solarnih elektrana postalo je „opšte mjesto“ predizborne ponude, ali neki razmišljaju i o krupnijim energetskim poduhvatima.
Tako Pokret za promjene (PzP) predlaže izradu studije opravdanosti izgradnje reverzibilnih hidroelektrana Komarnice, Pive II i Kruševa, koje bi sa HE Piva I radile u taktu i proizvodile vršnu energiju. “Studijom razmotriti varijante sa i bez potapanja Šavnika pri izgradnji HE Komarnica i izgradnju HE Kruševo na dijelu teritorije Republike Srpske i na teritoriji Crne Gore”, navodi se u predizbornom program partije Nebojše Medojevića.
Teško je procijeniti ukupnu vrijednost tog projekta, ali imamo proljetošnju računicu prema kojoj bi gradnja samo HE Komarnica (bez potapanja Šavnika) koštala između 260 i 290 miliona.
Istovremeno, izborna lista Pravda za sve, koju predvodi Vladimir Leposavić, advokat i nekadašnji ministar pravde u Vladi Zdravka Krivokapića, u borbi za glasače oživljava priču o gradnji hidroelektrana na Morači. Oni predlažu izgradnju jedne veće ili više kaskadnih hidrocentrala. Ideja nije nova, baš kao ni protivljenje njenoj realizaciji. Prema računicama iz 2010. godine, vrijednost projekta izgradnje energetskih objekata na Morači procijenjena je na 550 miliona eura. Danas bi taj iznos morali pomnožiti makar sa dva.
I Demokratska partija socijalista (DPS) ima svoje predizborne infrastrukturne adute. Uz najavu “investicionog ciklusa vrijednog milijardu eura”, što trebamo da povjerujemo “na riječ”, partija koju na predstojećim izborima predvodi Danijel Živković obećava novi urgentni centar, opštu bolnicu i domove zdravlja u Podgorici, opštu bolnicu u Baru, sanatorijum na Žabljaku, “proširenje i unaprjeđenje kapaciteta” opštih bolnica u Pljevljima, Kotoru, Cetinju i specijalne bolnice u Risnu. “Izdvojićemo 10 miliona godišnje za otvaranje novih škola i vrtića”, poručuju iz DPS-a. A zvuči kao da obećavaju svoj novac.
Preokret koji vodi Srđan Perić već neko vrijeme “gura” priču o izgradnji stanova za socijalno stanovanje. Pošto u Crnoj Gori, prema podacima Udruženja podstanara, blizu 20.000 porodica “krov nad glavom” obezbjeđuje zakupom tuđih nekretnina, a cijene su otišle u nebo, tema je postala interesantna i njihovim političkim oponentima. Tako smo dobili široku paletu predizbornih obećanja.
U predizbornom programu Socijaldemokratske partije (SDP) čitamo: “Država će obezbijediti program izgradnje stanova za mlade bračne parove i podstanare i u tu svrhu obezbijediti 25 miliona eura i izgradnju 1000 stanova godišnje. Stanarina ne može biti veća od 150 eura, a korisnik stana će najkasnije nakon 25 godina dobiti pravo vlasnišva nad stanom. Sav novac koji država bude ubirala po osnovu zakupnina ovih stanova biće usmjeravan za dodatan program subvencionisanja podstanarskih kirija.”
I PzP obećava izgradnju stanova u vlasništvu države i opština, koji bi se izdavali na korišćenje podstanarima do rješavanja njihovog stambenog pitanja. Treba pripremiti “poseban plan izgradnje državnih i opštinskih stanova koji bi se izdavali penzionerima koji nemaju riješen status, a čije se pravo stanovanja ne bi moglo prenositi na ostale članove porodice”, navodi se u njihovim obećanjima.
DPS najavljuje podršku podstanarima kroz mjesečne subvencije u iznosu od 50 eura i kreiranje posebnog državnog stambenog fonda.
I iz vladajuće URA, koja na izbore izlaze u koaliciji sa Demokratama, navode kako će Vlada (ova ili neka druga?) namijeniti 20 miliona za osnivanje fonda Stan za sve. Tim novcem bi se finansirala izgradnja stanova koji bi se prodavali po cijeni izgradnje – od 800 do 1.000 eura za kvadrat. “U slučaju pojefinjenja izgradnje cijena će biti niža”, kazao je ministar ekonomskog razvoja Goran Đurović, uz konstataciju da država zbog neoporezivanja zakupa stanova godišnje gubi i do 30 miliona eura. Čisto da znate, ako neko nađe te milione. Kad već država ne umije.
Licitira se i sa iznosom najamnine – od 60 (Preokret) do 150 eura mjesečno (SDP). Naše je samo da izaberemo model i prihvatljivi trošak: 20 miliona jednokratno ili 25 godišnje.
Za ovolike investicije, makar one ostale samo obećanja, valja obezbijediti i nove institucije. Predloga ima na pretek. Uz Fond za izgradnju socijalnih stanova, Preokret najavljuje i kreiranje Omladinskog fonda (haba) za pomoć u kreiranju biznisa. Za početak, million eura da se pomogne razvoj 50 preduzeća. Slično su planirali i u DPS-u. Narodna koalicija Dejana Vukšića će se zalagati za formiranje Ministarstva za brigu o porodici i Fonda za socijalnu brigu i solidarnost starijih. PzP bi osnovao Institut za razvoj, Razvojnu banku, Agrobanku, Državni poslovni sistem, Fond za Crnu Goru, Telekomunikacije CG, Osiguranje, dok u Evropi sad najavljuju obnovu Montenegro works-a, kao krovnog preduzeća koje će se starati o poslovanju firmi u državnom vlasništvu. Troškovi osnivanja i rada najavljenih institucija i organizacija nijesu predočeni javnosti.
Baš kao ni oni koji se tiču obećanih povećanja plata, penzija i socijalnih davanja. A partije i njihovi kandidati su se tu posebno razigrali.
Nešto manje od 250.000 trenutno zapošljenih u Crnoj Gori uživa u licitaciji o budućoj minimalnoj i prosječnoj plati. Kasnije ćemo računati da li je obećano moguće i koliko je održivo. Iako matematika nije komplikovana.
Pošto su fokus svoje kampanje stavili na tradicionalne predizborne teme, najskormniji u ekonomskim obećanjima bili su poslanici koalicije NOVA-DNP-Radnička partija. Njihov nosilac liste, Milan Knežević, najavio je povećanje minimalne plate za 13 odsto (oko 60 eura), srazmjerno uvećanje penzija i dvije fabrike na sjeveru (ne zna se čega) koje bi bile otvorene “u dogovoru sa Srbijom uz uključivanje kineskih kompanija”. Nije jasno šta to tačno znači – da li Srbija garantuje za Kineze ili je obrnuto, ko investira, ko daje subvencije, ko nosi profit… Vratimo se, zato, onome od čega se živi.
Da bi prosječna neto plata sa sadašnjih 780 porasla na 1.000 eura koje obećavaju Evropa sad, DPS i PzP (više od 1.000), poslodavci moraju obezbijediti još 80 – 85 miliona eura mjesečno, ili približno 1.000.000.000 eura godišnje, pod uslovom da struktura bruto zarade i broj zaposlenih ostanu nepromijenjeni. Alternativa je da buduća Vlada i skupštinska većina izmijene postojeće propise i, eventualno, smanje procenat izdvajanja za penziono osiguranje (najčešće pominjana mogućnost). Tada bi, kao i u slučaju poreske reforme poznate pod nazivom Evropa sad 1, obećane povišice finansirala država. A poreski obveznici, potom, platili punu cijenu te finansijske operacije – većim oporezivanjem, inflacijom i lošijim kvalitetom, odnosno, nedostupnošću, usluga koje dobijamo pod pokroviteljstvom države (zdravstvo, obrazovanje, bezbjednost…). I opet ne znamo koliko će ona trajati.
Milojko Spajić najavljuje da se sve to može pokriti dodatnim uštedama i novim prihodima. I biti održivo. Pa ko povjeruje – povjeruje.
Slična je matematika i sa zagarantovanom minimalnom zaradom od 700 eura koju obećava PES. Prema dostupnim podacima minimalac od 450 eura proljetos je primalo oko 60.000 ljudi. Ako se njima neto platu poveća za 250 eura, to će njihove poslodavce koštati oko 370 eura po osobi, odnosno, više od 22,3 milona mjesečno. Ili, nekih 260 miliona godišnje.
Da za trenutak zaboravimo Vladu i državni budžet. Uzmimo za primjer kompaniju V…, koja je, poslije države, najveći poslodavac u Crnoj Gori i posluje u sektoru trgovine u kojem su, tradicionalno, plate najbliže minimalcu. Pretpostavimo (svjesni greške) da svih 2.200 zaposlenih u kompaniji primaju 450 eura. I da će im plata, u nekom trenutku tokom mandata naredne Vlade, biti povećana na 700 eura neto. To će vlasnike te kompanije koštati više od 800.000 eura mjesečno, odnosno, skoro 10 miliona godišnje. Ukupan profit pet najvećih trgovačkih lanaca u Crnoj Gori prošle godine bio je manji od 20 miliona.
Kako će V… obezbijediti taj novac? Ili će se država odreći dijela sadašnjih prihoda od zarada (porezi i doprinosi), ili ćemo mi kupoviti više hrane i drugih potrepština u njihovim radnjama, ili će cijene u trgovinama nastaviti da rastu? Sami izaberite tačan odgovor.
A mi se vratimo državnom budžetu i zahvatima koje iz njega najavljuju partije u predizbornoj trci.
Opet PES – od 1. januara naredne godine minimalna penzija biće 450 eura obećava Spajić. Makar u tom momentu, minimalna plata i penzija biće izjednačene. Logično? Sada minimalnu penziju od 253 eura prima 40.000 penzionera. Još toliko ima penziju manju od najavljene minimalne. Svima njima slijedi povišica za koju će iz budžeta svakog mjeseca trebati dodatnih 10 miliona (ako računamo “konzervativno” da će se penzija korisnicima koji primaju između 250 i 450 eura uvećati, u prosjeku, za 50 eura – realno je da će to biti više). Još 120 miliona na godišnjem nivou.
Bude li, međutim, po najavama PzP-a, pa prosječna penzija poraste na 700, sa sadašnjih 390 i nešto, onda će državi za njihovu isplatu biti potrebno još skoro 400 miliona godišnja (33 miliona mjesečno). Uz sadašnjih 500 i nešto miliona. Pa još ako se smanje doprinosi za penziono osiguranje… Državi bi svake godine mogla nedostajati po jedna brza cesta. Ili hidroelektrana.
Dolazimo na teren socijale. Aktuelna Vlada uvela je jednokratnu pomoć roditeljima koji dobiju novorođenče u iznosu od 900 eura. Narodna koalicija predlaže da se iznos pojača: za drugo dijete 2.400 eura u 24 mjesečne rate po 100 eura, za trećerođeno dijete 9.000 u 60 mjesečnih rata (150 mjesečeno), za četvrto i svako sljedeće 12.000 (200 eura mjesečno u narednih pet godina). Teško je procijeniti ovaj trošak, ali se može osnovano pretpostaviti da on ne bi bio manji od pet miliona godišnje.
Koalicija SNP i DEMOS ima nastavak ove priče. Oni predlažu/traže da se dječji dodatak (sada je 30 eura mjesečno) poveća na 50 za prvo dijete i 100 eura za svako sljedeće. Ako su polovina djece koja trenutno primaju dječji dodatka, mlađa od 18 godina, jedinci – onda bi iz budžeta za uvećanje dječjeg dodatka svakog mjeseca išlo oko 6,5 miliona, odnosno “samo” 77 miliona eura godišnje. Ista koalicija predlaže i produženje porodiljskog odsustva na 18, odnosno 24 mjeseca, sa sadašnjih 12. I to bi odnijelo milione iz državne kase na ime refundacije plata porodilja.
Nadovezuje se SDP sa zahtjevom da vrtići budu besplatni, a da sve škole imaju produženi boravak za đake do 4. razreda i besplatnu užinu, uz naum da sve škole dobiju đačke kuhinje. Ne umijemo izračunati cijenu ovog iz, treba i to reći, opravdanog zahtjeva. No, može pomoći podatak da ove školske godine produženi boravak imaju samo 32 od preko 160 osnovnih škola u Crnoj Gori u 13 opština. Ostali, uglavnom, nemaju prostornih kapaciteta za tako nešto. A tamo gdje ima mjesta za smještaj – nema đaka. I to je suština crnogorske priče. Prije i poslije izbora.
Zoran Radulović, novinar nedjeljnika Monitor
Napomena: Tekst slobodno mogu preuzimati svi mediji uz navođenje autora, kao i da se tekst objavljuje kroz program Centra za građansko obrazovanje (CGO), podržan kroz Core grant regionalni projekat SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan, koji sprovodi Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Centar za istraživanja i javne politike (CRPM) i Institut za demokratiju i medijaciju (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
Sadržaj teksta isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove CPCD, CRPM, IDM i Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške.