Uvod
Izborna kampanja vrh je političke komunikacijske piramide i zadnji korak političke kampanje. Dobra i inteligentna politička kampanja traje svakoga dana obnašanja vlasti ili opozicijskog rada, od stupanja na dužnost do izbornog dana. Nipošto istim temama, istim porukama, istim intenzitetom, no traje stalno. Izborne kampanje su tu da bi mobilizirale birače. One nisu tu da bi se ispričavale u nečije ime ili nešto pretjerano objašnjavale. Kampanje od loših kandidata ne mogu učiniti vrhunske kandidate, ali od kandidata koji znaju što rade i, bitnije, koji znaju slušati – mogu učiniti pobjednike. Cilj ove analize nije moralizirati ili patetizirati. Cilj je analizirati ono što je viđeno na netom završenim parlamentarnim izborima prema elementima sadržaja, strukture i logike izborne kampanje, prepoznati ono dobro, ono osrednje i ono loše. Raznovrsnost političke ponude i bogatstvo nijansi koje krase crnogorski politički prostor čine takvu analizu primjerenom. U svakom izbornom rezultatu spajaju se strukturno i učinak kampanje. Stoga, lošu kampanju ne treba gledati kao na nešto što samo po sebi čini razliku između 0 i n%, nego kao trošak propuštene prilike da se dodatno (katkad i snažno) naraste u odnosu na strukturno i zadano.
Napomena: autor nije kreirao niti je na ijedan način sudjelovao u ijednoj kampanji u Crnoj Gori. Manjinske liste izuzete su iz analize zbog drugačijeg načina biranja i tema/motivacije birača na takvim izborima.
Spajić nameće temu i tempo, ostali gutaju mamac i propuštaju svoje prilike (Vrijeme je! – Evropa sad!)
Evropa sad je u ovoj kampanji imala percepcijsku prednost nad svim ostalim akterima. S jedne strane, obilje interesnih i emotivnih bodova kod birača zbog podjele sredstava izvornim programom Evropa sad, a s druge strane, dojam nepotrošenosti i nekompromitiranosti u očima prosječnog birača. Na to se nadogradio instinkt Milojka Spajića, koji je u kampanji nametao i teme i takt, i to one koje isključivo njemu odgovaraju, a ostali akteri su, neinteligentno, progutali taj mamac, natječući se onim što ne mogu dostići i time nesvjesno gušili vlastiti rast i mobilizaciju. Spajiću je ovakav pristup otvorio nemjerljivo veći manevarski prostor za nova materijalna obećanja, što je našlo svoj put do onih biračkih bazena koji su za takva obećanja pogodni – razočarani birači ostalih stranaka, prosvjedni birači, birači slabijeg imovinskog stanja i mlađi birači.
Ovo ne znači da je kampanja Evrope sad bila bez grešaka. Naprotiv. Profesionalno-izvedbeno gledano, bila je generička, na trenutke i loša. Vizualni kod ostao je identičan, neosvježen, te više podsjeća na grčke nacionalne simbole no na išta iz najšire shvaćenog crnogorskog konteksta. Videa su u produkcijskom smislu bila skromna, no porukama jasna.
Kampanja je počinila nekoliko ozbiljnih grešaka koje nisu politički kažnjene, što zbog nesposobnosti protukandidata, što zbog kratkog vremenskog razdoblja do izbora u kojem se zbivala – početne napetosti između Spajića i Milatovića, nejasna stranačka situacija s Odovićem, Milovićev izljev o ‘dekontaminaciji’, putinofilski/anti-NATO stavovi iz prošlosti pojedinih dužnosnika, suludi obračun priopćenjima s Fidelity consulting… Posljednje je pokazalo da Spajić nije pretjerano učvršćen u svojoj programskoj poziciji, da ga se da izbaciti iz takta. Ipak, nijedno poduzeće i nijedna nevladina organizacija ne mogu odraditi političko-percepcijski posao – ono što je posao protukandidata.
Aferom Do Kwon malo je više profitirala Evropa sad od onih koji su se nadali iskoristiti ju za prokazivanje Spajića i njegove grupacije – činjenica da su se neki akteri udružili protiv njega u tom pitanju i to u zadnji čas, u fotofinišu kampanje, kod barem dijela birača stvorila je dojam starog sustava koji se na silu odupire promjeni, bez interesa za istinsko rasvjetljavanje tog pitanja.
Grupacija je u kampanji pokušala proširiti broj ljudi koji istupaju u njezino ime – Ivanović, Milović, Čarapić… Manji dio razloga za to bio je logistički (obilje poziva za gostovanjima, a ograničen broj onih koji ih mogu odraditi bez riskiranja štete), veći dio pokušaj da se grupaciju predstavi kao nešto šire i bogatije od osovine Spajić-Milatović.
U onom ključnom elementu kampanja je manje-više uspjela – pogodila je poruku koju je u danom trenutku mogla iznijeti u svojim ciljnim biračkim bazenima, dosljedno se držala te poruke i uparila ju sa sloganom koji ju je osnažio – ‘Vrijeme je.’
Mandić i Knežević vraćeni na tvorničke postavke (Istina. Pravda. Konačno! – Za budućnost Crne Gore – NSD, DNP, RP)
Dominantni dio bivšeg Demokratskog fronta u ovu je kampanju ušao donekle oslabljen, ne zbog otpadanja Medojevića, koji je dugi niz godina skupštinski opstajao na glasovima uglavnom NSD-a i DNP-a, nego zbog podbačaja Andrije Mandića na predsjedničkim izborima. Teret je bio utoliko veći jer su u tu predsjedničku kampanju bila uložena ogromna sredstva, obilje energije, te nemalo inozemne operativne pomoći. Čini se kako je koalicija u potpunosti odustala od pokušaja zahvaćanja šireg biračkog tijela – poruka o nužnosti pomirenja nestala je, vratio se stari etnički naboj, a u ovoj kampanji kombinirale su se ekonomske teme sa srpskim nacionalnim temama. Gledajući kampanju, činilo se kako Mandić i Milan Knežević nisu pokušali doprijeti ni do onih crnogorskih Srba koji crnogorska zbivanja smatraju važnijima od onih u Republici Srbiji i entitetu Republika Srpska u Bosni i Hercegovini, a kamoli do ostalih. Vizualni kod ove kampanje bio je korigirana verzija vizualnog koda Mandićeve predsjedničke kampanje – boje su u načelu ostale iste, no razmještene tako da više toliko ne podsjećaju na armensku zastavu, a prijašnji stilistički ukrasi (krila, ljuske) uklonjeni su. Takođe, produkcija je bila primjetno skromnija nego u Mandićevoj predsjedničkoj kampanji. To ukazuje na (ovaj put) izostanak stručnih kampanjskih timova i/ili slabiji budžet same kampanje.
Pod znakom vrlo upitne koristi (a izgledne štete) ostaje Mandićevo i Kneževićevo aktiviranje u režimskom mitingu u drugoj državi, i to u za Srbe emotivno krajnje osjetljivoj situaciji, te Kneževićev viralni govor. To je Mandiću i Kneževiću moglo priskrbiti atribut pripadanja jednoj verziji svesrpstva, ako se smatralo kako to nosi korist u Crnoj Gori, a istovremeno je neizbježno priskrbilo atribut političke podređenosti, možda i sluganstva. Pitanje je koliko je takav pristup imao smisla u Crnoj Gori, političkoj areni raširene slobodarske tradicije, neovisno o tome osjeća li se konkretni birač Srbinom ili Crnogorcem.
Potkraj kampanje mogao se primijetiti sve snažniji angažman dijelova koalicije, prije svega Kneževića, protiv Milojka Spajića. Tajming i sumnje za koordiniranje napada na Spajića s Abazovićem u percepcijskom smislu nisu koristile ni Kneževiću, a ni Abazoviću.
Pad Mila Božovića i podrška Marka Carevića drugoj prosrpskoj koaliciji za Mandića i Kneževića došli su u osjetljivom trenutku, doveli su u pitanje njihovu temeljnu tezu – onu o nužnosti političkog jedinstva srpskog nacionalnog korpusa u Crnoj Gori i sebi kao jedinim realnim i legitimnim predstavnicima istog.
Slogan kampanje – ‘Istina. Pravda. Konačno!’ – bio je promašen i u raskoraku s realnošću. Naime, pravda i istina moćni su, no u politici masovno rabljeni pojmovi i zbog toga u definiciji izlizani. Bitnije – ako nešto dolazi konačno, nakon dugo vremena – znači da to nešto dolazi kao novo i superiorno. Pošto je bivši DF sudjelovao i u skupštinskoj većini i u ekonomskim procesima u Crnoj Gori u protekle tri godine, a sada nudi pravdu i istinu, i to konačno, to bi značilo da je sam bio nepravda i laž, i da se u kampanji obračunava i sam sa sobom.
Ostaje pitanje koja je to temeljna emotivna poruka na koju se u kampanji ciljalo – teško je u jednoj kampanji uspješno objediniti solarne izvore, režimski miting u drugoj državi, Joanikija, promjenu državne zastave, kineske investicije…
Daleko od stare slave, daleko od emocije (Zajedno! Za budućnost koja ti pripada – DPS, SD, LP, DUA)
DPS je u ovu kampanju ušao s hipotekom niza poraza i političkog pada, te pod prijetnjom atributa otuđenosti i potrošenosti. U svrhu zaustavljanja pada, pred strankom su bila dva strateška zahtjeva u ovoj kampanji – ujedinjavanje/okrupnjavanje svih procrnogorskih opcija te buđenje davno minule emocije – mobilizacija birača i rezultat koji barem donekle gravitira Đukanovićevom rezultatu iz drugog kruga predsjedničkih izbora. Prvo je donekle postignuto, drugo nije.
DPS je u kampanji veliki naglasak stavio na svoj program. To je bilo pogrešno iz nekoliko razloga. Programi nikad ne dobivaju izbore. Program u kampanji treba imati pristojnosti radi, no u praksi je većina programa, kao i ovaj, licitacija obećanjima i željama, a ne istinski plan djelovanja. Bitnije, DPS ne shvaća da tek treba izboriti situaciju u kojoj će prosječni birač uopće htjeti čuti što ima reći o javnim politikama, što (kredibilno) nudi. Nakon tri desetljeća vlasti i niza propuštenih prilika, nakon pada s vlasti i niza poraza, stranci u takvoj situaciji potreban je proces sveobuhvatnog rebrandinga kako bi uopće došla u poziciju nešto ponovno nuditi i obećavati prosječnom biraču, onom biraču izvan svoje lojalne jezgre. To je proces dubinskog i temeljitog rada od nekoliko godina i nije mu mjesto u kampanji – razdoblju kratke, brze i emotivne komunikacije s biračima. U tom smislu, DPS i partneri trošili su energiju na nešto što je bilo u definiciji besplodno.
Koalicija je u porukama bila neujednačena i nekoordinirana. Nominalni sadržajni naglasak bio je na programu i budućnosti, a u istupima i na društvenim mrežama nešto sasvim drugo – zabrinuti tonovi upozorenja na anticrnogorske i korupcijske elemente koji prijete opstanku i europskom putu Crne Gore.
I u ovoj kampanji društvene mreže pokazale su se mjestom u kojem se DPS ne snalazi najbolje – stranački lideri su lutali između zgražanja, svađa, humora… Vizualni kod kampanje bio je iznenađujuće amaterski. Usporedbe radi, u podgoričkoj kampanji ‘Svi za naš grad’ DPS je imao pogrešnu taktiku i slabe poruke, ali je vizualni kod bio na osjetno višoj razini.
Ovo je bila n-ta kampanja zaredom u kojoj DPS nije imao spot kampanje koji može odraditi posao mobilizacije birača. Snimani su obilasci lokalnih organizacija i stranački skupovi, a videa koja su plasirana potkraj kampanje i zvana spotovima, o opasnostima koje nose protukandidati, mogla su poslužiti kao korektan sekundarni materijal, no zbog manjkavog scenarija i generičke izvedbe nisu bila spotovi. Spot je visokokvalitetni video sadržaj koji kod bivših birača i neodlučnih birača čini onu razliku između izlaska i neizlaska na izbore, ultra-emotivni, ultra-motivirajući impuls za glasanje, poziv na akciju tempiran malo prije izborne šutnje.
Slogan, ujedno i ime koalicije (‘Zajedno! Za budućnost koja ti pripada’), bio je ispodprosječan, nije posjedovao mobilizacijski ili diferencirajući učinak zbog izlizanih pojmova zajedno i budućnosti, nejasne formulacije o pripadanju, snažne sličnosti u nazivu s drugom koalicijom, ali i labave sličnosti u nazivu s još jednom koalicijom.
Crnogorski, ali mlako i svadljivo (Za našu kuću – SDPCG)
SDP je u ovu kampanju krenuo sam, bez DPS-a i partnera, što se svakako pretočilo u izostanak sinergijskog učinka na objema stranama i utjecalo na sve aktere na tom dijelu političke scene. Temeljne poruke kampanje – mješavina suverenizma i euro-optimizma – bile su jasne, no nedovoljno zaoštrene.
Glavni spot prepoznao je ciljnom biračkom tijelu bitne emotivne momente (crnogorske zastave, mauzolej na Lovćenu, vidikovac, nužnost zajedništva), ali skromna tehnička razina i (vjerojatno) mali budžeti realizaciju i konačni proizvod učinili su ga osjetno slabijim no što je mogao biti.
Kampanja je previše pažnje posvetila podrškama stranih političara, što je stara (malo)građanska slabost crnogorske politike, a premalo vlastitim snagama i podršci istaknutih domaćih osoba.
Nejasno je što se htjelo postići indirektnim prozivanjem i ograđivanjem od DPS-a – za diferencijaciju od DPS-a i preuzimanje dijela DPS-ovih birača bilo bi dovoljno nametnuti se sadržajem i energijom u odnosu na DPS-ovu niskoenergetsku kampanju, a ne to raditi riječima i ljutnjom – birači to nikad ne nagrađuju.
Vizualni kod kampanje bio je na tragu poruka koje se slalo, s bojama i oblicima koji koreliraju, sa stiliziranim unutarnjim ulazom u mauzolej kao detaljem. No, i ovdje se vidjelo da je riječ o radu in-house kapaciteta, a ne profesionalno odrađenom poslu.
Slogan kampanje ‘Za našu kuću’ korelirao je s porukama, ali propuštena je prilika kampanju zaoštriti snažnijim sloganom, koji bi istinski istaknuo crnogorsku nacionalnu priču u situaciji kada se ova stranka jedina na nju u punini odlučila. ‘Za našu kuću’ se, s jedne strane, može shvatiti kao nacionalna poruka o Crnoj Gori kao jedinom domu, kao zajedničkoj kući, no zbog blagosti istovremeno podsjeća na mnogo sličnih građanskih i kvazi-građanskih sintagmi koje, u posljednje vrijeme (iskreno ili neiskreno), plasiraju manje-više svi crnogorski politički akteri. O Crnoj Gori kao zajedničkoj kući, tim ili sličnim riječima, govore i svi ostali.
Abazović usisao Bečića (Hrabro se broji – Aleksa i Dritan – URA, DCG)
Tijekom cijelog trajanja kampanje ‘Hrabro se broji – Aleksa i Dritan’ upadalo je u oko to da u kampanji ima jako puno Dritana, a vrlo malo Alekse. Abazović je u ovu kampanju krenuo nakon što mu se skromna pozicija u biračkom tijelu krenula još više sužavati, u situaciji sve raširenije percepcije o tome kako želi ostati na vlasti pod svaku cijenu. Sama koalicija je od početka bila u sjeni negdašnjih žestokih sukoba Demokrata i URA-e te politički protivnici nisu morali ulagati puno truda da bi Bečića i Abazovića predstavili kao partnere iz nužnosti u misiji političkog preživljavanja – bilo je dovoljno izvaditi naslove, izjave i videa međusobnih obračuna iz bliske prošlosti.
Temeljna poruka kampanje – ona o hrabrosti dvojice lidera te Crnoj Gori koja je na pravom putu bila je u raskoraku s percepcijom prosječnog birača. Atribut hrabrosti nije nešto što prosječni crnogorski birač podsvjesno veže uz navedene lidere. U pogledu atributa Bečića se smatralo smirenim, pomirljivim, no stavovima katkad nejasnim, a Abazovića simpatičnim, žovijalnim no lojalnošću katkad nepouzdanim. U trenucima kada je Evropa sad nudila tektonske promjene, igrala na frustraciju i želju za promjenom u širim masama – govoriti da je sve u redu, na dobrom putu, na autopilotu, bilo je kampanjski nepametno. Zbog pada Rada Miloševića Abazoviću se suzio prostor u temi borbe protiv korupcije, pa se na trenutke činilo da samoj kampanji nedostaje tema, a onda se pri terenskom obilasku pojedinih dijelova Crne Gore slalo poruke koje su više podsjećale na nešto što bi govorio neki političar iz bivšeg Demokratskog fronta, a ne deklarirane građanske opcije.
Dominacija Abazovića nad Bečićem vidjela se i u domeni vizualnog koda – izgled kampanje korelirao je s novijim iteracijama URA-ina vizualnog koda, a bio potpuno različit od ičega što su Demokrate ikad koristili.
Abazovićevi govori na skupovima potkraj kampanje izazivali su sve negativnije reakcije, od kojih su neke i dojučerašnji birači i simpatizeri proglašavali neugodnima.
Čini se kako je Bečić potkraj kampanje shvatio kako mu Abazović privatiziranjem kampanje i napadima na Spajića nanosi određenu štetu i osobno i u pogledu poslijeizbornog koalicijskog potencijala te se na samom kraju kampanje primijetilo različite poruke dvojice lidera. Po rubovima kampanje iščitavala se napetost koja tinja i Bečić koji je jedva čekao kraj kampanje.
Slogan ‘Hrabro se broji’ kao zgodna doskočica mogao je odraditi posao u nekoj drugoj kampanji, no zbog prije spomenutih razloga ne u ovoj za kandidate u pitanju.
Tko se tuče, taj se voli (Narodna koalicija – Složno i točka. – PCG, SCG, DP, DSS, Pokret za Pljevlja)
Koalicija je u kampanju krenula s teretom prošlosti loših odnosa – negdašnji bolni razlaz Vladislava Dajkovića i Marka Milačića te Krivokapićevo odbacivanje Dejana Vukšića u korist Milojka Spajića. Ipak, u kampanji se činilo kako koalicija zna do kojih birača želi doprijeti – obraćala se isključivo crnogorskim Srbima nacionalne orijentacije, pogotovo razočaranim biračima bivšeg Demokratskog fronta. Nije pokušala kampanjski zahvatiti šire, ispravno procjenjujući da tu nema nikakve šanse.
Teme poput decentralizacije koja bi pogodovala onim krajevima Crne Gore u kojima živi znatan broj Srba ili nužnost zapošljavanja Srba u državnim službama bile su osjetno jasnije i oštrije no u slučaju kampanje koalicije Za budućnost Crne Gore, ali realizacija je katkad bila upitna pa su pojedini nevješto izrađeni vizuali na te teme izazivali podsmijeh.
U kampanji se čula podrška Srbima na Kosovu i Metohiji, no za razliku od Mandića i Kneževića – ne i režimskom mitingu u Beogradu, što pokazuje određenu razinu političkog lukavstva.
Vizualni kod bio je osrednji. Dobra ideja interpretacije Njegoševe kapele kao simbolički bitnog elementa kampanje narušena je lošom izvedbom – jarke boje i koncentrični krugovi kapelu su pretvorili u oblik koji podsjeća na nešto dalekoistočno, japansko-kinesko, a ne crnogorsko-srpsko. Ostalo je nejasno i zašto su svi akteri na gotovo svim kampanjskim materijalima namršteni.
Slogan ‘Složno i tačka’ nije bio pogođen – srpske stranke u Crnoj Gori oduvijek karakterizira nesloga, što su i ovi izbori pokazali, a upravo je sam Dajković u tjednima do izbora proglasio kraj srpskog političkog bloka, da bi nekoliko dana kasnije ovdje kao n-ti političar u nizu ponudio upravo – slogu i blok. Sloga bi podrazumijevala ujedinjenje s koalicijom Za budućnost Crne Gore i Leposavićem, možda i s Jokovićem i Lekićem, a ne zasebno natjecanje.
Nevidljivi neokret (Vrijeme je za preokret! – Preokret za Crnu Goru)
Kampanja pokreta Preokret školski je primjer logističkih problema do kojih dolazi kada se u kampanju krene kasno i niotkuda. U takvoj situaciji nemoguće je ostvariti ključne atribute vidljivosti i prepoznatljivosti, pa takva kampanja prirodom stvari ostaje neprimijećena.
Naime, detaljnijim istraživanjem sadržaja pokreta Preokret otprilike se može dobiti dojam tko su i što nude – zelena ljevica koja naglasak stavlja na socijalne teme.
No, prosječni birač nije osoba koja će studiozno satima pretraživati internet stranice raznih lista, uspoređivati, vagati i potom odlučiti. Birač vidi osobu, poruku, emociju. I zato je kampanja pokreta Preokret protekla gotovo nevidljivo – neprofiliranost kandidata i minorni doseg komunikacijskih kanala kampanje učinili su svoje.
Ono malo kampanje što je prodrlo u mainstream medije bile su optužbe upućene drugim kandidatima o prepisivanju dijela programa ‘Siguran stan’. No i ovdje u očima birača nema nagrade za kandidata koji je možda oštećen – u kampanji se optužbe koje pršte okolo promatraju više kao ‘svađa političara’, a manje kao situacija u kojoj je netko u pravu, a netko u krivu.
Slogan ‘Vrijeme je za preokret!’ bio je višestruko problematičan. S jedne strane element ‘Vrijeme je’ efektivno je svojim sloganom oduzela Evropa sad, i to daleko glasnije, s daleko većim dosegom, a kada se u kampanji nudi bilo kakav preokret, raskid, snažna promjena – pitanja koja moraju biti jasno odgovorena kod većine birača su tko nudi preokret, zašto je potreban preokret i što se nudi nakon preokreta. Da bi se na ta pitanja odgovorilo – potrebni su mjeseci i mjeseci političkog rada, javnih nastupa, dobrog oglašavanja, a ne naglo pojavljivanje i ekspresna ponuda političke revolucije.
Joković i Lekić osuđeni jedan na drugoga (Za tebe. – SNP, DEMOS)
SNP i DEMOS u kampanju su krenuli u turobnim okolnostima – njihovi bivši politički partneri otišli su svojim putem i/ili ih nisu željeli uzeti u svoje koalicije, a stranke su im napustili viđeniji dužnosnici. Kampanju je obilježila niža razina uložene energije – Miodrag Lekić i Vladimir Joković odlučili su se na poruke za koje je upitno koju korist nose njima konkretno. Temeljni ugovor, Zakon o popisu, Otvoreni Balkan – teme su na kojima njihovi protukandidati snažnije profitiraju. Rijetke poruke koje su imale smisla bile su one usmjerene na sjever Crne Gore, zbog snažnijih lokalnih organizacija stranaka koalicije te još donekle živuće tradicije glasanja za SNP iz razloga nostalgije za Momirom Bulatovićem.
Vizualni kod bio je loš – dvije vizualne iteracije slogana, od kojih je ona koja se češće koristila bila nekompatibilnih boja i s previše elemenata na malom prostoru, što birači redovito tumače kao niskobudžetno i kaotičnost.
Različiti pojedinci i lokalne podružnice stranaka iz koalicije nisu ni osvježili svoje društvene mreže materijalima kampanje, što su birači mogli shvatiti kao nemotiviranost samih kandidata.
Jokovićevi bliski suradnici, mjesecima prije izbora, javno su agitirali za druge kandidate, pa se postavlja pitanje je li kampanja vjerovala u sebe samu, ako su i oni najbliži joj branili i birali druge kandidate.
Slogan ‘Za tebe’ sam po sebi nije bio ni dobar ni loš, već u mnogočemu neiskorišten. Umjesto da ga se upari s politikama koje se nudi, makar kao mogućnost za niz plakatnih kombinacija, koristilo ga se tek kao ukras na kraju upisa na društvenim mrežama.
Medojević trči počasni krug (Prvo Crna Gora – Reforme za spas zemlje – PZP)
Nestankom Demokratskog fronta uoči parlamentarnih izbora Nebojša Medojević našao se u krajnje neugodnoj situaciji. Kao i Andrija Mandić i Milan Knežević, i Medojević je napustio prijašnju dominantnu DF-ovu retoriku o crnogorsko-srpskom pomirenju i naglasak stavio na reformsku retoriku te direktne napade na Milojka Spajića.
Zbog učestalosti i intenziteta tih napada, ostavljanja dojma da se radi o osobnom sukobu, istovremeni pokušaj kadrovskog osvježavanja PzP-a i zaokret u nastupu ostali su u sjeni Medojevićevih istupa.
Kao i ostali akteri i Medojević je upao u teren začaranog kruga licitiranja velikih obećanjima, od čega je, paradoksalno, i ovdje profitirao njegov najveći politički neprijatelj – Spajić i Evropa sad.
Korekcija vizualnog koda uvođenjem crvene boje, a izbacivanjem žute, nije dovoljno učinila da PzP odmakne od vizualnog koda negdašnjeg Demokratskog fronta.
Sam slogan ‘Prvo Crna Gora – Reforme za spas zemlje’ u nekoj bi drugoj kampanji i u nekoj krupnijoj političkoj grupaciji možda i zasjao, u ovoj kampanji su i ti elementi ostali u sjeni Medojevićevih nastupa, za koje je nejasno jesu li uopće u namjeri bili ozbiljni, ili je ovo bio Medojevićev veseli način oproštaja s crnogorskom politikom.
Ekološko, uključivo, klonirano (Da. Mi možemo – za građansku Crnu Goru – Možemo, Građanska Crna Gora)
Sve što je napisano za listu Preokret vrijedi i za ovu listu. Logika je nalagala koaliciju ovakvih grupacija, no očito međuljudski odnosi nisu. Moglo se shvatiti da je riječ o poziciji zelene ljevice, s mnoštvom općih mjesta o ekološkom/socijalnom/uključivom, s razlikom manje koalicijske identitetske autentičnosti u odnosu na Preokret zbog izglednog (?) preuzimanja imena hrvatske političke grupacije Možemo jedne od sastavnica koalicije. Niska razina predizbornih aktivnosti, nepostojeći doseg i nevidljivost bili su očekivani.
U domeni pozicioniranja postavlja se pitanje koliko je uopće bilo pametno pokušati kopirati hrvatski ili srpski stranački identitetski Možemo/Moramo recept kada se grupacije zelene ljevice diljem Europe suočavaju s problemima te stagniraju, a negdje i padaju, a pogotovo uzimajući u obzir izrazito specifični crnogorski politički teren u kojem je te ideje političko osjetno teže plasirati.
Vizualni identitet na koji se koalicija uključila djelovao je kao lošija verzija neke male alpske zemljoposjedničke stranke, a ne zelena ljevica koja se u specifičnom crnogorskom kontekstu mora moći nametnuti pored n drugih sličnih stranaka i grupacija – Preokreta, URA-e itd.
Slogan je bio generičko od generičkog – u državi u kojoj se manje-više svaki akter zaklinje u građansku državu ići sa sloganom ‘Za građansku Crnu Goru!’ značilo je signalizirati ultimativnu generiku, a kao posljedicu – dosadu.
Usamljeni jahač Leposavić (Pravda za sve – Vladimir Leposavić)
Vladimira Leposavića je u definiciji čekao težak posao – pronaći za sebe mjesto pod izbornim suncem pokraj starijih i/ili umreženijih grupacija Mandić/Knežević, Lekić/Joković, Dajković/Milačić/Vukšić.
Ipak, u kampanji se nije dobio osjećaj kako se Leposavić obraća samo crnogorskim Srbima, ili uglavnom crnogorskim Srbima. Naglasak kampanje bio je na pojmu pravde. Tu se javilo nekoliko problema. Pojam pravde naoko je moćan pojam, birači kažu da im je stalo do pravde, političari se zaklinju u pravdu. No, kada pravdu treba utjeloviti, približiti biraču, ispričati ju na pitak način – manje-više svi političari padnu na tom testu, a birači licemjerno daju prioritet nizu drugih tema. Jesu li pravda društvena jednakost, drakonske kazne, masovna uhićenja ili Judge Dredd sustav? Kako za koga i kako kad.
Leposavićeva priča o ‘pozitivnim zakonskim propisima’ i ‘pravoj pravdi’ (u odnosu na nepravu pravdu ostalih, valjda), koju nije znao približiti ili učiniti emotivnom – ostala je u domeni dosadnjikavog.
Leposavićev vizualni kod, posebice logotip, bili su nejasni. Boje i nijanse razlikovale su se od konkurencije, no je li mu u domeni logotipa netko predložio lava zbog određene simbolike, ili se odlučio na to po uzoru na logotip britanske političke stranke UKIP, europske parlamentarne grupacije ECR, nogometne Premier lige, ili se u zadnjem trenutku zbrzalo nešto tek toliko da se ima – ostat će misterijom.
Aleksandar Musić, komunikacijski i politički konsultant, Hrvatska
Napomena: Tekst slobodno mogu preuzimati svi mediji uz navođenje autora, kao i da se tekst objavljuje kroz program Centra za građansko obrazovanje (CGO), podržan kroz Core grant regionalni projekat SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan, koji sprovodi Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Centar za istraživanja i javne politike (CRPM) i Institut za demokratiju i medijaciju (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
Sadržaj teksta isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove CPCD, CRPM, IDM i Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške.