Mjesec ponosa za LGBTIQ zajednicu treba da bude mjesec u kojem slavimo bogatstvo različitosti. Umjesto toga LGBTIQ osobe i danas u Crnoj Gori izlaze na ulice uz strijepnju koliko će ih koštati držanje za ruku, zagrljaj ili poljubac sa homoseksualnim partnerom ili partnerkom, a koliko samo to da hodaju ulicom i nekome možda djeluju „pederasto“. Za heteroseksualne osobe i cisrodne osobe (tj. one čiji se pol podudara sa osjećajem roda) nema tih strahova, odnosno kako se u aktivističkoj zajednici kaže – „njima je parada svakog dana tokom cijele godine“. Mi koji smo u manjini moramo biti stalno na oprezu, a u posljednje vrijeme naročito od strane mladih ljudi čije glave su napunili roditelji i vjerski lideri da biti homoseksualan ili transrodan, ili na bilo koji način kvir, znači biti lošiji, manje vrijedan čovjek. Neki od tih mladih idu toliko daleko u toj dirigovanoj ostrašćenosti da napadaju i prostorije gdje se okupljaju LGBTIQ osobe, ali i same LGBTIQ osobe.
S jedne strane, cijena neprihvatanja LGBTIQ osoba koju plaćaju same LGBTIQ osobe su uvrede i izlivi mržnje koje trpe, ali i fizički udarci. S druge strane, oni koji targetiraju LGBTIQ osobe ili prostore u kojima se okupljaju, iz tih sudskih procesa, koji se odugovlače, izlaze bez kazne ili sa novčanom kaznom ili opomenom, a nerijetko ti slučajevi dožive i zastaru. Malo je reći da LGBTIQ osobe nijesu zadovoljne dometima pravde u Crnoj Gori i da nemaju povjerenja da nasilje i diskriminaciju prijave nadležnim organima, a imaju i osnovu za to – dosadašnji pristup sankcionisanju se nije pokazao odvraćajućim za počinioce zlodjela.
Šta onda slavimo tokom juna – mjeseca ponosa? Slavimo to što smo uprkos napadima, diskriminaciji i nasilju ostali vidljivi, dosljedni sebi, što nismo odustajali od borbe za bolji položaj za nas same, ali i za društvo u kojem različitosti poštuju. Kao kvir osoba mogu da kažem i da lično slavim što me retorika zastrašivanja i prijetnji nije zaustavila da doprinosim borbi za jednakost i puno prihvatanje svih LGBTIQ osoba u Crnoj Gori. U ovim našim borbama smo imali mnogo saveznika i zahvalni smo im svima. Međutim, vremenom se iskristalisalo da je potrebno više raditi na adekvatnom pozicioniranju ovog pitanja među nastavnim kadrom, psiholozima i pedagozima, zatim unutar policajske organizacije, uključujući i one službenike koji rade na izdavanju ličnih dokumenata, kao i među zdravstvenim osobljem, i konačno među mladima kao nosiocima buduće kulture ljudskih prava.
Istraživanja CGO-a ukazuju da mladi imaju najveću netoleranciju prema narkomanima, alkoholičarima i homoseksualnim parovima, stavljajući homoseksualne osobe u isti rang kao zavisnike od alkohola i psihoaktivnih supstanci, što su poroci koje ljudi biraju dok se seksualna orijentacija ne bira jer je ona integralni dio identiteta određene osobe. To je jasno nama aktivistima za ljudska prava, nama koji smo i sami kvir, i svima koji nas podržavaju. Ali, to nikako da postane jasno dijelu opšte populacije koji vaspitava djecu da mrze tamo nekog Marka i Janka jer se njih dvojica vole. Ono to skandalizuju, tumače kao nešto što je protiv porodičnih vrijednosti. Kao aktivistkinja, često se pitam kada će nam postati skandalozno i razarajuće to što korupcija izjeda sve pore sistema, to što političari misle da im je sve dozvoljeno da bi dobili ili zadržali fotelje i privilegije koje to nosi, to što je obrazovni sistem toliko degradiran da postaje „normalno“ da djeca kradu ispitne testove umjesto nauče gradivo, itd.
Nisu samo mladi krivi za to što bilježimo nazadovanje kad je riječ o poštovanju različitosti, naročito ovih duginih boja. Anti-ljudskopravaški trend je šireg karaktera. Ljudska prava kao da više nisu „in“, što je jedna od posljedica jačanje konzervativnih i desničarskih snaga, a nije zaobišla ni nas u Crnoj Gori. Nema građanske emancipacije i potrebnih kvalitativnih promjena u društvu ako ih vodi desnica, a u našem slučaju dominantno Srpska pravoslavna crkva (SPC), čiji narativ je već snažno negativno djelovao za prava žena i prava LGBTIQ osoba u Crnoj Gori. Taj narativ je bio koristan za određene političke aktere u dijelu njihovoj pozicioniranja, ali nazadan za ljudska prava jer se SPC pozicionirala kao važan autoritet i društveno-politički faktor čiju mrziteljsku retoriku koriste mnogi kao opravdanje sopstvenih mrziteljskih stavova, ali i akcija.
Kad zagrebemo malo dublje u srž problema smanjenja podrške LGBTIQ osobama isplivavaju crne mantije. Činjenica je da su litije imale jak uticaj na rezultate izbora 2020. godine i jeste bilo specifično da je religijska organizacija, kao primjer dogmatičnog, tradicionalnog seta vrijednosti, odigrala praktično revolucionarnu ulogu, ali je nametnula i dalju klerikalizaciju društva, uz punu podršku onih kojima je pomogla da dođu na vlast. Vrijedi podsjetiti i na period od prije 40 godina u Islamskoj republici Iran, kada su organizacione strukture šiitskog islama nakon iranske revolucije uspostavile šerijatske zakone, odnosno vjerska pravila preveli u državne zakone. Mi koji smo aktivisti za ljudska prava ukazujemo na opasnost klerikalizacije društva upravo da bi izbjegli sličan scenario. Na žalost, čini se da politički pobjednici izbora 2020. godine ne razmišljaju o tome, već i danas ostaju zavisni od crkve, ignorišući ugroženost ljudskih prava od strane te iste crkve. Mladima je odjednom vjera postala neizmjerno važna, a zabrinjavajući su nalazi da većina mladih navodi da ne bi sklapali brak sa nekim ko je druge vjerske ili etničke pripadnosti.
Više od toga, SPC je uzela na sebe odbranu tzv. porodičnih vrijednosti organizujući moleban protiv desetog jubilarnog Montenegro Prajda 2022. godine. Međutim, moleban je samo u svom nazivu zvučao tako pastoralno i krotko. U pitanju je bio proračunati protest protiv LGBTIQ osoba, dan pred sam Prajd na kojem su sveštena lica SPC, njeni vjernici ali i neki visoki državni funkcioneri, koristeći govor mržnje izašli u „odbranu“ onog što oni uspostavljaju kao okvir porodice i tradicije. Ostalo je pitanje – od čega su se branili, ko ih je napao? Kako im nije palo na pamet da primijene savjet koji nama konstantno daju a koji bi, preveden na njihovu situaciju, glasio: „Mrzite vi LGBTIQ ljude – ali u svoja četiri zida.“.
Nismo vidjeli molebane, litije ili makar jedno jedino obraćanje nekog velikodostojnika SPC kad neki nasilnik ubije ženu samo zato što je žena, ili zbog one strašne statistike nasilja u porodici. Mislim da to mnogo više ugrožava porodične vrijednosti nego to što se LGBTIQ osobe jedan jedini dan u godini osjećaju dovoljno hrabro da ponosno prošetaju kroz nekoliko ulica Podgorice.
Oni koji misle da ovo djelovanje SPC u „misiji“ protiv rodne ravnopravnosti i prava LGBTIQ osoba ne dotiče njih žive u iluziji. Bojim se da se to miješanje u sve pore naših života, kroz djelovanje u upravljanju političkim sistemom i uspostavljanje novih društvenih „vrijednosti“ neće zaustaviti bez brojnih drugih posljedica koje će i mnogi drugi osjetiti.
Ono što pastiri SPC-a i njihovo stado treba da imaju u vidu jeste da i među LGBTIQ osobama ima vjernika, i da i među vjernicima ima podržavalaca LGBTIQ zajednice. Čemu onda služi surovi govor mržnje predstavnika SPC? Da li je neka proračunata politička strategija vrijedna ponovnog prikupljanja poena preko naših leđa, što smo se nadali da smo apsolvirali sada već davnim sloganom Montenegro Prajda.
Ne smijemo dozvoliti da nas huškaju jedne protiv drugih oni koji se radije bave društveno-političkim inžinjeringom nego svojom primarnom misijom – duhovnošću i staranjem o onostranom životu svojih vjernika. Treba da se poštujemo i uvažamo između sebe, bez obzira da li podržavamo nečije identitete i životne stilove, bez obzira od kojih smo, u koga vjerujemo i koje su nam vrijednosti, jer samo tako možemo graditi društvo koje je prihvatajuće za sve bez obzira na različitosti.
Željka Ćetković, koordinatorka programa Aktivno građanstvo