Prvo nepisano pravilo u vrtićima koje naučimo jeste da igrati se sa lutkicama pripada djevojčicama, dok autići idu u ruke dječaka. Roze su isključivo suknjice, a plavom su obojane košulje. U osnovnoj školi u klupama učitelji uparuju dječaka i djevojčicu, i pomno prate razvoj njihovog odnosa ne bi li slučajno od sedmogodišnjaka izmaštali bračni par čiji su upravo oni kupidoni bili. U srednjoj školi Romea i Juliju, dvoje djece u tragičnoj romansi, profesori veličaju kao standard, kao najiskreniju ljubavnu dramu, pa vas uče kako to izgleda jedina prava neiskvarena ljubav. Princip je za sve isti.
Dugina agenda je svuda.
Skriva se u reklamama za otvaranje stambenih kredita u kojima otac i majka, uz sina i ćerku, pregovaraju koristi niskokamatnog vraćanja novca. Toliko je primjetna da vam oči od nje sagore. Čak se može pronaći u knjigama iz prirode i društva za treći razred osnovne škole, u kojima se slika porodice sastoji od istih članova kao i sa reklame za stambeni kredit, eventualno uz dodatak babe i đeda.
Ili, eto, bliži primjer šarene agende je onaj u kojem vas okolina uči da postoji samo jedna konvencionalna vrsta romantične ljubavi, a da je svaka druga pogrešna i protiv načela religije. A ta se religija, ‘nako malo kontradiktorno, zalaže za ljubav i jednakost, makar tako piše u nekim njihovim skriptama, ispravite me ako griješim.
Mada mislim da je, takođe, pronalazite i u tretiranju ljudskih prava, kada se agenda boje duge bori protiv prava drugačije, malobrojnije zajednice koja samo želi da voli i bude prihvaćena, dok podržava ljude koji nemaju dodirnih tačaka sa tom zajednicom, ali sebi daju za pravo da o tuđim pravima raspravljaju.
Pomenuću i primjere u kojem ta agenda poziva ljude na proteste sa fašističkim transparentima poput «Nož, žica, Srebrenica» ili šovinističkim usklicima «Crna Gora srpska Sparta», a ti su od nedavno postali popularni.
I ovako u nedogled.
«Gej agenda » je mit izmišljen od strane ksenofobičnih, neukih ljudi. Ona postoji samo u sklopu konzervativne agende, koja služi širenju mržnje i ograničenosti. Ako bi zapravo «gej agenda» bila prava stvar, bavila bi se svime onime čime se LGBTIQ zajednica i aktivisti već bave – promocijom ljubavi za sve ljude jednako, ista prava za svakoga, neovisno od pola, seksualne orjentacije, boje kože, vjerskog opredjeljenja, etničke ili nacionalne pripadnosti.
Reprezentacija nije isto što i politička agenda. Zašto je viđeti dva muškarca koja se ljube na velikom ekranu drugačije od istog čina između dvoje ljudi suprotnog pola? Kako to djevojčicama škodi da čitaju literaturu o npr. snažnim lezbijskim likovima, koji ne govore o odnosu kao o simbiozi satkanoj od zavisnosti nego ga predstavljaju samo kao produžetak bića, ali im ne šteti da jedini likovi na koje mogu da se ugledaju u razvoju su ženske osobe koje ne mogu da ostvare svoj pun potencijal bez muškog lika? Kako utiče na odrasle aseksualne ljude konstantno nametanje ideje da bez seksualnih požuda i aktivnosti mora da su bolesni? Šta se dešava kada o trans ljudima ćutimo i gotovo nikada na nacionalnim kanalima i frekvencijama ne vidimo i ne čujemo njihove probleme, dok smo paralelno spremni da ih nazivamo greškama prirode?
Duga možda nije oduvijek bila simbol otpora, borbe, ljubavi i istrajnosti LGBTIQ osoba, ali su LGBTIQ osobe oduvijek bile obojane njome i svijet šarale kreativnošću, upornošću, jedinstvom, unikatnošću, radošću, umjetnošću i neopisivom ljepotom. A za takvu agendu im se zahvaljujem.
Milica Pavlović, studentkinja Fakulteta za dizajn i multimediju na Univerzitetu Donja Gorica
Kolumna je dio projekta “Zajedno protiv predrasuda!” koji Centar za građansko obrazovanje (CGO) sprovodi uz finansijsku podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava. Stavovi iznešeni u ovoj kolumni su isključiva odgovornost autora i ne predstavljaju nužno stav Ministarstva ljudskih i manjinskih prava ili CGO-a.