Moja ćutanja me nisu zaštitila. Tvoja ćutanja neće ni tebe zaštiti (Audre Lorde)
Za protivprirodni blud između lica muškog pola, učinilac će se kazniti kaznom do dvije godine zatvora – član 186 – Krivični zakonik FNRJ iz 1951. godine, Sl. list FNRJ br. 13. Slične odredbe nalazile su se i u StGB-u (njemački: Strafgesetzbuch), krivičnom zakoniku Istočne i Zapadne Njemačke i Labušer (engl. Labouchere) Amandmanu iz 1885. godine Ujedinjenog Kraljevstva. Sva ova rješenja bacila su veo tame prožet ponižavajućim kaznama i mjerama na one koji su sebi dopustili da vole, da budu svoji, da budu kvir – a istorija poriče ovaj dio njihovog identiteta.
Sredinu XX vijeka pratile su intezivne promjene u sferi demokratizacije vlasti, a mnoga zakonska rješenja su mijenjana pod uticajem reformske i slobodarske energije. Već krajem 60ih i početkom 70ih godina u većini demokratskih država pravo konačno ide u korak sa procvatom borbe za ljudska prava, a time se i probio put da dolazeće generacije ne budu zakovane lancima prljave i sramne prošlosti koja je njihove emocije, ekspresiju, identitet i unikatnost tretirala (čitaj: liječila) bizarno-drakonskim kaznenim odredbama i javnom osudom.
Iako se na institucionalnom nivou radi (ne)efektivno na prevenciji diskriminacije, govora mržnje i krivičnih djela učinjenih iz mržnje, rezultati se ostvaruju sporije nego očekivano, a primjena se zaboravlja čim nije neophodan štrik za međunarodne partnere. Krivica se svaljuje sa pojedinca na državu, sa države na društvo i njegovu nerazvijenost, društvo krivi centre moći i tako se nastavlja vrzino kolo krivice i osude, bez primjenjivog rješenja. Ono što se prepoznaje u društvenom jezgru je transgeneracijska trauma koju društvo nesvjesno nosi na plećima, osipa svoju težinu i mrak, a pojedinac na prvi mah ispaljuje strelicu moralnih vrijednosti i tradicije, ispravnih životnih odluka i uniformisanog života po pravilima koja ni on/a ne razumije u potpunosti, ali im se prepušta i daje im kontrolu nad životom.
Tematika borbe i napora LGBTIQ+ zajednice za ravnopravan status i pravo da sebe zovemo građanima/kama (u punom smislu i kapacitetu te riječi) u osnovi nosi složen i iskren odnos prema plemenitoj ideji jednakosti i poštovanja koja nam je rođenjem garantovana. Zahtjevi i ciljevi ove borbe često se svrstavaju u kategoriju neželjenih zapadnih vrijednosti, perverznog i satanističkog, sebičnosti, razaranja smisla ljubavi, pederastije… Sva mržnja, agresija i nerazumijevanje potiču iz straha od nepoznatog, ili preciznije, iskrenog odnosa prema sebi i društvu. Ova mržnja je sastavni dio odrastanja svakog bića koje primiriše slobodu, pogotovo onu koja odudara od društvenog merituma.
Riječ peder mi je zato i ostala urezana u pamćenje kao prva u redu uvreda koje jedan dječak može da čuje, a njen cilj je bio da razoruža i povrijedi, bez ikakvog razmišljanja koliko duboke posljedice ostavlja. Ona me je pratila uz svaki korak, budno čekajući da mene ili bilo kojeg dječaka koji ne predstavlja patrijahalni standard pokosi svaki put kad bi pomislili da smo slobodni od osjećaja stida i srama, ali ne samo dječake, tu nas je, zapravo, mnogo više. Taj stid i sram su ključali, tjerajući me da preispitujem do kad će da traje agonija iščekivanja da me neko pred porodicom tako nazove i u potpunosti me ogoli, učini bolno slabim. I zato sam, kao i mnogi prije, a nažalost i poslije mene, odlučio da moje neuniformisano biće zabetoniram u jedan minijaturan i zavučeni kutak u kojem nikad neću moći da čujem šta je ono što me čini svojim, što me čini srećnim jer postojim – što mi daje snagu da kažem to sam JА.
Odrastanje je prožeto prirodnom potrebom za pripadanjem, svaki čovjek želi da nađe svoje mjesto u društvu. I ja sam htio da pripadam, а nametnuti ispravni put me vodio sve dalje od sebe i drugih. Osjećaj grešnosti i strepnje kad god bih pustio sebe i otrgao se dogmi i standardu (onom očekivanom) opravdavao je da trpim, jer možda postoji razlog zašto baš toliko ljudi u meni vidi nešto neispravno, nešto pogrešno i neprirodno. Strepnja je izrodila stid, a stid je utemeljio strah i nastala je njihova lančana reakcija. U tom silnom preispitivanju onoga što predstavljam, a činilo se vrijednim (?) osude društva, počeo sam da polako puštam sve silne okove koji su me držali predugo u svom daviteljskom zagrljaju. Počeo sam napokon da pripadam prvo sebi, a onda i društvu.
Retrospektivno posmatrajući moje odrastanje, ne osuđujem nijednu svoju slabost, niti žalim ni za jednim trenutkom koji se desio. Dugo sam mislio da je bijeg jedini način da se riješim duboko urezanih rana koje su jednom srećnom i u svim jarkim bojama okupanom dječaku razarale biće i brisale pečat postojanja. Bijeg me naučio, da ću se uvijek vratiti čudovištima koja vrebaju u ormaru. Suočivši se sa njima, osjetio sam dašak slobode, na koju kada se jednom naviknemo nikad nema nazad. Svijet, koji se u momentu trijumfa nad mržnjom i neprihvatanjem rodio, izbrisao je granice nemogućeg, dajući mi nazad onu dječiju slobodu, iskru ispravnog i sve boje svijeta koje sam mislio da su zauvijek nestale. Zbog toga, dajem moju priču, jer možda baš dijete u tebi koje ovo čita pati zakovano u onim istim sramnim lancima, a njih niko ne zaslužuje.
Aleksa Janković, student Fakulteta pravnih nauka na Univerzitetu Donja Gorica
Kolumna je dio projekta “Zajedno protiv predrasuda!” koji Centar za građansko obrazovanje (CGO) sprovodi uz finansijsku podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava. Stavovi iznešeni u ovoj kolumni su isključiva odgovornost autora i ne predstavljaju nužno stav Ministarstva ljudskih i manjinskih prava ili CGO-a.