Povodom Međunarodnog dana borbe protiv vrnjaškog nasilja, Centar za građansko obrazovanje (CGO), upozorava da vršnjačko nasilje u Crnoj Gori ostaje i dalje ozbiljan i gorući problem koji se ne smije posmatrati isključivo kroz pojedinačne incidente, već kao duboko ukorijenjen društveni i institucionalni izazov koji zahtijeva kontinuiran, sistemski i koordinisan odgovor.
Nalazi istraživanja CGO-a o vršnjačkom nasilju među srednjoškolskom populacijom, ukazuju da skoro 60% učenika/ca prepoznaje određeni stepen prisutnosti vršnjačkog nasilja u svojoj školi ili sredini, dok samo 11% smatra da toga nema, a iskustvo žrtve vršnjačkog nasilja navodi svaki peti ispitanik/ca. Da je ovo problem koji ima širi domet od individualnog iskustva i da pogađa školsku zajednicu u cjelini, govori podatak da 53,4% učenika/ca poznaje nekoga ko je bio žrtva vršnjačkog nasilja. Preko 66% učenika/ca je svjedočilo vršnjačkom nasilju u određenoj frekvenciji, što ukazuje da izuzetno jak indikator normalizacije i prisutnosti nasilja u školskom okruženju.
Ovi podaci svjedoče o atmosferi nesigurnosti koja je prisutna u školskom okruženju i koja direktno utiče na psihološki razvoj, osjećaj pripadanja i mogućnost mladih da se razvijaju u sigurnom i podsticajnom ambijentu.
Među mladima sa iskustvom nasilja 35,8% ga nije prijavilo, a 75,9% učenika/ca smatra da se ništa neće promijeniti. Ovaj podatak je prilično zabrinjavajući jer u potpunosti odražava stanje u društvu da se u javnosti i institucijama često intenzivnije govori o vršnjačkom nasilju tek kada se dogodi težak incident. Takav pristup je zakašnjela reakcija na posljedicu. Krajnji momenat je upravo onaj u kojem je nasilje već eskaliralo, kada su posljedice po djecu, njihove porodice i školsku zajednicu već nastupile. Zato je od presudne važnosti da fokus bude na prevenciji, ranom prepoznavanju rizika i izgradnji funkcionalnih mehanizama zaštite, a ne samo na ad hoc mjerama nakon događaja koji uznemire javnost.
CGO podsjeća da se vršnjačko nasilje ne završava fizičkim sukobom. Ono uključuje i psihičko, verbalno, socijalno isključivanje, kao i digitalno nasilje, koje sve češće prati ili produžava nasilje iz školskog prostora. A te oblike prepoznaju i mladi koji navode da su najčešće doživjele psihičko (34.9%), socijalno (22.4%) i digitalno nasilje (17%). Istovremeno, 15.8% učenika/ca navodi da je iskusilo fizičko nasilje, a 9.9% seksualno nasilje. Za vršnjačko nasilje u svojim sredinama smatraju najodgovornijim porodice i porodično vaspitanje, ali i Internet i društvene mreže, kao i opšte stanje u društvu.
Posljedice takvih iskustava mogu biti dugotrajne i ozbiljne, od anksioznosti, depresivnosti i povlačenja, do pada samopouzdanja, slabijeg školskog uspjeha i narušenih odnosa sa vršnjacima i odraslima. Dodatno, tolerisanje nasilja šalje opasnu poruku da je agresija prihvatljiv način rješavanja konflikata, čime se reprodukuje obrazac nasilnog ponašanja i širi osjećaj nesigurnosti u društvu.
U tom kontekstu, pitanje angažovanja zaštitara u školama ne smije biti predstavljeno kao jedino ili „brzo“ rješenje koje, za sada, predstavlja i jedini iskorak institucija kao odgovor na ovaj problem. CGO je i ranije ukazivao da prisustvo zaštitara može imati određenu ulogu u segmentu kontrole pristupa školskim objektima i povećanja osjećaja sigurnosti, ali da to ne može zamijeniti suštinske mjere prevencije i podrške. Ukoliko se tema zaštitara otvara samo nakon incidenta, bez jasnih standarda, definisanih nadležnosti, obuke, koordinacije sa upravama škola i stručnim službama, postoji rizik da se stvara privid rješavanja problema, dok uzroci nasilja ostaju netaknuti.
Drugim riječima, bez jačanja školskih timova, psihološko-pedagoških službi, saradnje sa roditeljima, edukacije nastavnog kadra, funkcionalnih protokola postupanja i međusektorske povezanosti obrazovanja, socijalne i zdravstvene zaštite, ni jedna pojedinačna mjera, uključujući i zaštitare, neće dati održive rezultate. Sistem mora biti osposobljen da djeluje prije incidenta: da prepozna rizična ponašanja, reaguje na prve signale, pruži podršku žrtvama, radi sa mladima koja ispoljavaju nasilno ponašanje i uključi porodice i lokalnu zajednicu u proces prevencije.
CGO zato poziva nadležne institucije da pitanju vršnjačkog nasilja pristupe strateški, odgovorno i dugoročno, uz oslanjanje na podatke, stručnost i iskustva iz prakse. Potrebne su kontinuirane preventivne aktivnosti u školama, jasno definisane procedure, veća dostupnost stručne podrške djeci i mladima, kao i veća institucionalna odgovornost u sprovođenju postojećih mjera. Istovremeno, javni diskurs o ovoj temi mora izaći iz okvira senzacionalizma i kratkoročnih reakcija, jer se sigurnost djece ne može graditi od incidenta do incidenta.
Zaštita djece i mladih od vršnjačkog nasilja mora biti trajni prioritet obrazovnog sistema i društva u cjelini. Svako odlaganje sistemskog djelovanja znači prepuštanje novih generacija okruženju u kojem nasilje postaje normalizovano, a to je cijena koju kao društvo ne smijemo prihvatiti.
Miloš Knežević, koordinator za razvoj