Sinoć je, s početkom u 18h00, u Centru za građansko obrazovanje (CGO), održan prvi debatni krug na temu „Govori li svaki narod u Crnoj Gori drugim jezikom?“ u seriji od četiri regionalne ekspertske konferencije pod zajedničkim nazivom JEZICI I NACIONALIZMI, koje će tokom 2016. biti organizovane u Podgorici, Sarajevu, Beogradu i Splitu.
Otvarajući konferenciju, moderatorka prof. dr Hanka Vajzović, lingvistkinja i poslanica u Parlamentu BiH, je istakla da će fokus konferencije biti na situaciji u Crnoj Gori, ali da se radi o temi koja je aktuelna i u drugim susjedskim državama. U osvrtu na zajednički okvir svih konferencija, ona je navela da se definitivno na ovim prostorima govori o nekoliko vrsta nacionalizama i ozbiljnom i gotovo agresivnom insistiranju na adaptaciji svih jezika. „Biće onih koji će braniti nacionalizam, ali ono što se desilo devedesetih godina ne mjeri se stepenom ljubavi prema svome, već stepenom netrpeljivosti prema drugome“, podsjetila je Vajzović.
Prof. dr Rajka Glušica, lingivstkinja i profesorka na Filozofskom fakultetu UCG, je istakla da nauka ima odgovore na sve i da je „Jezička politika vrlo usko vezana sa opštom ideologijom koja vlada u društvu i sa opštom politikom koja vlada u toj državi i društvu, što se pokazalo kroz istoriju“. Ona je dalje pojasnila: „Jezičke politike koje se u bivšim jugoslovenskim državama vode jesu nacionalističke… Nadali smo se da će tog nacionalizma biti sve manje i manje, ali mi se čini da se grdno varamo i da će ga biti sve više“. Glušica je istakla da Vlada Crne Gore podržava ovakvu jezičku politiku, nezavisno od toga što «oni možda ne znaju da je to nacionalistička jezička politika ili im takva nacionalistička politika odgovara.» U tom kontekstu je govoreći o novosnovanom Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju ocijenila da je njegovo osnivanje „veoma opasno jer će studenti na njemu učiti mitove nacionalističke i imaćemo ljude bolesne jer svaka obrazovna institucija mora počivati na dokazima naučnim, ne na mitovima“.
Nađa Bobičić, doktorantkinja kulturologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, govorila je o novim jezičkim normama i kako one utiču na formiranje jezičkih klasa, fokusirajući se na govor mladih. „Kad mislim o jezičkoj normi, ja mislim o tome koji su sve identiteti isključeni iz te norme – od mladih, preko žena, LGBT populacije i da ti identiteti više nisu tako odvojeni kao što su bili, koji se prepliću s jedne strane, a koje s druge strane zamagljuju klasne razlike i klasna pitanja“, naglasila je Bobičić.
Književnik Balša Brković podsjetio je da je dio generacije koja je rasla uz Krležinu konstataciju da je srpsko-hrvatski jezik nesumnjivo lingvistički jedan, ali da ga svaki narod ima pravo zvati svojim imenom. „Čini mi se da je to najprirodnija pozicija jer upravo imate realnost jezika koji nikad nije dobio ime koje bi bilo opšteprihvatljivo… Svako ime je bio ideološki konstrukt koji nije održiv. Svako to ime bilo je posljedica nekog političkog dogovora“. On je, takođe, ukazao na korišćenje jezika u manipulativne svrhe od strane nacionalista kako bi se neko označio izdajnikom.
Bojan Glavašević, doktorant na katedri za semiologiju Odsjeka za lingvistiku Filozofskog Fakulteta u Zagrebu, govorio je o poziciji jezika u bivšoj Jugoslaviji i kako se to pitanje razvijalo tokom procesa raspada, posebno u dijelu upotrebe jezika kao oružja ili njegove produžene moći. “U realnosti je zaista tako, onog trenutka kada govornici određenog dijalekta steknu oružane snage, paralelno s tim ide i novo ime za jezik. Drugo je politička objektivnost – onog trenutka kada omeđite svoj dio zemljine kugle i postavite zastavu, postaje činjenica, politički objektivno da kažete: ovdje se govori određeni jezik, koji postaje politička realnost“, naglasio je Glavašević. On smatra da je formiranje šest jezika na ovim prostorima apsolutno opravdan postupak, ali postavio je pitanje prakse, navodeći primjer Amerikanaca i da li to što govore engleski znači da oni nemaju svoj jezik.
Sociolingvistkinja prof. dr Slavica Perović je govorila o tome gdje je crnogorski jezik sedam godina nakon kodifikovanja i ujedno podvukla da nije bilo potrebno dirati samu suštinu bića jezika. „Smatrali smo unošenje dva nova glasa supstandardnom varijantom, arhaičnim tonom u novoj normi koja nije potrebna i prosto smo smatrali da je dovoljno da u jednom ideološkom smislu crnogorski jezik preimenovanjem završi tu krupnu funkciju koju je u tom trenutku trebalo da ima“, dodala je Perović. Osvrćući se na proces standardizacije postavila je pitanje kako je supstandard jotovane varijante postao standard. „Regionalni i lokalni akcenti su dobili pravo građanstva u medijima, izgubila se granica između formalnog i neformalnog registra, kao posljedica istog“, zaključila je Perović.
Prof. dr Josip Baotić iz BiH je ukazao na opravdanosti normi i reperkusije koje one nose, podsjećajući da se devedesetih vodila jezičko-nacionalistička politika kako bi se narodi zamrzjeli. „Smanjivanjem komunikativne moći mi smo upropastili poziciju svih naših jezika, koliko ih ima“, ocijenio je Baotić. «Nakon gašenja jedinstvene države ugasile su se i nacionalne institucije od značaja i formirale etničke», naglasio je Baotić.
Jučerašnjoj konferenciji je prisustvalo blizu 60 zainteresovanih stručnjaka iz akademske zajednice, medija, NVO sektora, kulture, itd.
Danas, 22.aprila sa početkom u 18h00, u sali CGO-a, biće organizovan i drugi debatni krug pod nazivom „Kakav je smisao povećanja jezičkih razlika?“.
Projekat JEZICI I NACIONALIZMI rezultat je dvogodišnje istraživačke misije i partnerskog djelovanja beogradskog Udruženja Krokodil, Udruge Kurs iz Splita, podgoričkog Centra za građansko obrazovanje (CGO) i PEN centra BIH iz Sarajeva. Podržali su ga Allianz Kulturstiftung i Forum ZFD.
Svetlana Pešić, saradnica na programima