Drugi panel Zagrebačkog plenuma bio je posvećenom (ne)dobrosusjedskim odnosima u regionu, a okupio je političare iz zemalja regiona.
Vesna Pusić, bivša potpredsjednica Vlade i ministarka spoljnih poslova Hrvatske, ocijenila je da u državama regiona politički lideri imaju ogroman uticaj i da su oni ti koji svojim stavovima oblikuju javni diskurs u svojim zemljama. Ona je rekla da je teško zamisliti ministre spoljnih poslova ili premijere kako sjede zajedno i kritički i analitički sagledaju svoju ulogu i ulogu svojih zemalja u lošim politikama koje su se vodile i vode u regionu, navodeći da bi to bio nemjerljiv korak ka normalizaciji odnosa u regionu, ali i da bi imalo velikog uticaja na društva koja oni vode. “Nacionalizam i politika emocija su najjedonstaviji, najbrže djeluju i diskurs o tome kako je „nama“ učinjena nepravda i kako su „svi protiv nas“ najbrži su načini da se mobilišu birači i zato se najčešće koristi”, kazala je ona. Ona je rekla i da je hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini očigledno protiv hrvatskih interesa, pojašnjavajući da je to jedan od primjera kada političke elite u regionu jasno rade direktno protiv interesa svojih država i svojih građana, koje ili ne prepoznaju ili namjerno zanemaruju. Ona je mišljenja da male države, poput Hrvatske, rijetko imaju priliku da se pokažu u tako važnoj ulozi poput ove i da je politički lideri propuštaju, zamjenjujući hrvatsku politiku prema Hrvatima u BiH politikom prema HDZ-u u BiH. Pusić je naglasila da je “vrhunski hrvatski interes stabilna Bosna i Hercegovina, ali da je politika Hrvatske takva da destabiliše Bosnu i Hercegovinu, čime je uništila svoj kredibilitet”. Ona je zaključila da je cio evropski projekt, koji je sve u Hrvatskoj mobilisao da počnu da rade sami na sebi, doveo do toga da se uspostave temelji za izgradnju funkcionalne demokratije i da to može biti recept za druge države Zapadnog Balkana. Pusić je dodala i da za zemlje regiona koje se trenutno nalaze u procesu evropskih integracija primjer može biti baltički model, koji je transformisao bivše sovjetske republike u funkcionalne demokratske države i rekla da u Evropi postoji šest država koje mogu biti podrška državama Zapadnog Balkana da se transformišu. Ona je naglasila da “Evropska unija mora shvatiti da je Zapadni Balkan njeno bezbjednosno pitanje, a ne problem koji je negdje daleko i da se mora suštinski, a ne samo deklarativno, posvetiti integraciji Zapadnog Balkana u članstvo u EU”.
Bojan Glavašević, poslanik u hrvatskom Saboru, saglasan je da Hrvatska u najvećem dijelu svoje istorije nije imala politiku prema Bosni i Hercegovini, nego politiku HDZ-a u Bosni i Hercegovini i da je jasno da su politike temeljene na nacionalizmu doživjele svoj krah, te da je potrebno preispitati ih i tražiti drugačija rješenja. On je ocijenio da je, kada je u pitanju predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, došlo do nevjerovatne promjene u njegovoj retorici i politici i da “začuđuje razlika u politici koju je vodio kao predsjednik Vlade i ove koju vodi kao predsjednik Hrvatske”. Glavašević je rekao da pristupni proces za zemlje Zapadnog Balkana postoji upravo zbog toga da bi se te zemlje transformisale, ali i da “promjene u svojim zemljama treba da izvršimo zbog sebe, a ne zbog toga što Evropska Unija to od nas traži”. Naglasio je da pogon za promjene mora doći iznutra i da to nije tako u svim zemljama Zapadnog Balkana, a da u tome ne može glavnu riječ da vodi Srbija koju vodi Aleksandar Vučić, zbog toga što Vučićeva Srbija od dana do dana bira da li će biti za „srpski svet“ ili za Evropsku Uniju.
Saša Magazinović, poslanik u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, mišljenja je da nema dobrosusjedskih odnosa u regionu kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, sa izuzetkom Crne Gore. On je dodao da smatra da je odnos Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini zapravo odnos tihe agresije i da su ove dve države lažni garanti Dejtonskog sporazuma, kao i da je to temelj nedobrosusjedskog odnosa prema BiH, za šta je naveo brojne primjere, poput odlaganja hrvatskog nuklearnog otpada u BiH ili izgradnje hidrocentrale od strane Srbije bez saglasnosti BiH, ali i mnoge druge. Magazinović je rekao da su aktivnosti dva predsjednika, Vučića i Milanovića, najeklatantniji primjeri nedobrosusjedskih odnosa. On je dodao da “Vučić, iako često govori o tome kako poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, nikad ne navodi da poštuje njen suverenitet”, a da iznosi mišljenje o gotovo svim unutarpolitičkim pitanjima BiH. On je ocjenio da je Zoran Milanović imao priliku da bude balkanski Vili Brant i da pruži ruku pomirenja, ali da je on, umjesto toga, odlučio da juri za glasovima desničara i vodi jednu nacionalističku politiku koja će sve skupo koštati. On je dodao i da trauma koju građani BiH još uvijek nisu prevazišli, čak ni nakon trideset godina, ima brojne okidače koje Milanović i Vučić zloupotrebljavaju i koriste. Magazinović je zaključio da je BiH kroz istoriju nadživjela sve one koji joj nisu željeli dobro.
Pavle Grbović, predsjednik Pokreta slobodnih građana i narodni poslanik u Skupštini Srbije, ocijenio je da Srbija ima otvorena politička pitanja sa skoro svim svojim susjedima i da odnosi Srbije sa drugim državama u regionu ne mogu biti dobri ukoliko Srbija te zemlje ne tretira kao susjede, nego kao dijelove svoje teritorije. On je rekao da je “vlast u Srbiji bazirana na odnosu prema neprijatelju, ili u regionu ili u Srbiji”, i da se to neminovno preliva na odnose prema drugim zemljama regiona. Grbović je rekao da je, dok Srbija ne riješi svoja unutrašnja pitanja, teško očekivati da gradi dobrosusjedske odnose sa drugim državama i da ukoliko neko upropaštava sopstveno društvo ne može očekivati da njegovi susjedi imaju povjerenja da želi sa njima da uspostavi iskrene i zdrave odnose. On je konstatovao da prostora za rast građanske opcije u Srbiji ima, premda je borba veoma teška i da je lično u kampanji pozivao da se ne prave bedemi sa ljudima koji su sa druge strane nego da se pokuša uključiti što veći broj njih.
Ivan Vujović, generalni sekretar Socijaldemokratske partije Crne Gore, kazao je da je Crna Gora svih ovih godina bila prepoznata od strane svih država Zapadnog Balkana kao zemlja koja nema teritorijalne sporove sa svojim susjedima i regionalni lider u evropskim integracijama. “Crna Gora je, u tom smislu, bila i neka vrsta putokaza i pokazatelj pravca u kom bi trebalo da se kreću i druge države regiona koje su u procesu evropskih integracija”, naveo je on. Vujović je rekao da su “Crna Gora i Bosna i Hercegovina najosjetljiviji dijelovi najosjetljivijeg regiona u Evropi, upravo zbog pokušaja uticaja drugih država regiona prema tim dvijema zemljama”. On je konstatovao da se “često kao paravan za toksično uplitanje u unutrašnje stvari ove dvije države koristi princip zaštite „svojih sunarodnika“ u drugim državama i što je matrica koja je pokrenula sve velikodržavne projekte i ratove devedesetih godina, i koja se i danas koristi kao razlog za uplitanje u unutrašnju politiku Crne Gore i Bosne i Hercegovine”. Vujović je izrazio i zabrinutost zbog toga što zapad često s pravom izražava zabrinutost zbog ruskog uticaja i ruskog uplitanja u Crnu Goru ili BiH, dok potpuno zanemaruje iste uticaje i pokušaje koji dolaze od susjednih država, prije svega Srbije i Hrvatske. Vujović je upozorio na opasnost stavova koji se često mogu čuti i koji govore da nas ne treba da interesuje prošlost i da moramo da gledamo u budućnost koji su veoma politički prijemčivi, ali da je “upravo to što se nikada nismo suočili i bavili prošlošću razlog zbog kojeg nam se i dalje dešavaju iste stvari kao u prošlosti i zbog kog smo se toliko izgubili da se danas pitamo i ko je pobijedio u Drugom svetskom ratu”.
Roman Jakić, bivši ministar odbrane Slovenije, rekao je da su otvorena pitanja Slovenije sa susjednim državama brojni, kao i da neke već decenijama ne može da riješi, ali i da neka od njih, poput spoljne politike Mađarske, prijete da eskaliraju i izazovu veće probleme. Jakić je ocijenio da “Slovenija sa relativne distance posmatra dešavanja na Zapadnom Balkanu” i da smatra da je “evropeizacija tog balkanskog prostora osnovni odgovor na sva otvorena pitanja i sporove”, a da je najznačajniji problem to što ona u velikoj mjeri kasni. On je mišljenja da Evropska Unija ne ispunjava svoja obećanja zemljama Zapadnog Balkana, što je ilustrovao primjerom Sjeverne Makedonije koja ispunjava sve uslove u situaciji u kojoj se svakog dana pojavljuju novi, a ipak nema napretka u evropskim integracijama, ili primjer Kosova koje još uvek nije dobilo viznu liberalizaciju uprkos brojnim obećanjima. Jakić je rekao da je regionalna saradnja odlična ukoliko je iskrena i ocijenio da “koncept Otvorenog Balkana donosi više problema nego rešenja jer saradnja već postoji kroz formu Berlinskog procesa”.
ZAGREBAČKI PLENUM – QUO VADIS, BALKAN? organizuju Regionalna akademije za razvoj demokratije (ADD) iz Novog Sada, Centar za suočavanje sa prošlošću Documenta iz Zagreba i Centar za građansko obrazovanje (CGO) iz Podgorice, uz podršku Evropskog fonda za Balkan (EFB).