Problem je u državi koja nema institucionalno ustrojstvo u kojem smo svi jednaki pred zakonom i odgovorni za ono što radimo. Zato za crnogorske prilike «vladavina prava» postaje oksimoron, a partijsko i lično igranje sa državom i njenom budućnošću dnevna doza ironije upućena građanima i građankama.
Oksimoron je riječ grčkog porijekla, koja predstavlja jezičku figuru sastavljenu od dva nespojiva pojma: oxys (oštar) i moros (tup), nešto kao «oštroumna ludost» u slobodnom prevodu. Svakodnevno možemo čuti oksimorone poput: «gotovo savršeno», «živi mrtvac», «javna tajna», «malo previše»… Kao popularno i efektno stilsko sredstvo, oksimoron je zauzeo važno mjesto u svijetu romantizma i modernizma, dajući pečat velikim književnim djelima.
Van književnosti, svaki pokušaj doslovne analize sastavnih dijelova oksimorona, koji iako jednostavne strukture predstavlja složenu figuru, vodi u zonu u kojoj dolazimo do onog što je logički nezamislivo, do konstrukcija koje su nespojive i neshvatljive, u našem slučaju i do crnogorske realnosti…
Upravo u takvoj realnosti se može desiti da visoki funkcioner vladajuće Socijaldemokratske partije (SDP) Džavid Šabović, komentarišući Ustavni sud, izjavi: «Sudije su partijski kadrovi i uglavnom prepoznati političari. Da nijesu imali partijsku pozadinu teško da bi došli do partijske funkcije…» Treba vjerovati Šaboviću. Radi se o dojučerašnjem predsjedniku Odbora za ustavna pitanja i zakonodavstvo, u kojem se on sa ovom kritičkom procjenom tada nije isticao niti uradio bilo što da promijeni praksu na koju sada ukazuje. Naprotiv, agilno je učestvovao sa svojim partijskim kolegama, kao i većim koalicionim partnerom, u podržavanju imenovanja tih istih sudija, i tada mu nije smetala činjenica da je i jedan potpredsjednik njegove partije tako postao sudija Ustavnog suda.
U rasplitanju ovog, samo jednog od brojnih crnogorskih oksimorona, postavljaju se tri pitanja.
Prvo: da li je moguće da neko do danas bude poslanik ili funkcioner partije, a da sjutra podnese ostavku i od prekosjutra postane beskompromisni profesionalac u liku sudije Ustavnog ili bilo kojeg drugog suda, člana Senata Državne revizorske institucije, tužioca, direktora Uprave policije, rukovodioca nekog drveta u šumi regulatornih agencija čije je krčenje najavio novi/stari premijer Milo Đukanović u svom oštrom ekspozeu (sjeća li se neko toga ili nam kolektivna demencija galopira)?
Drugo: odakle ta naknadna pamet (kako sad Šabovića, u nedavnoj prednovogodišnjoj groznici Brajovića, itd), s kojim ciljem, da li je vođena uskopartijskim ili javnim interesom? Jer, u prilici u kojoj te sudije odlučuju o ustavnosti Vujanovićeve kandidature, znači oko jednog pitanja koje jeste sporno, a manji koalicioni partner tu kandidaturu ne želi da podrži tvrdeći da nije ustavna, zar ovo nije školski primjer namjernog pritiska na odluku suda?
Treće: zašto se ovakvi nastupi, koji su vrijedan doprinos slojevitom čitanju jedne nedomaćinske vlasti i putokazi ka otkrivanju stubova njene dugovječnosti, završavaju na medijskom narativu, ostavljajući i ova svjedočanstva i brojne dokaze koje imaju ljudi iz samog sistema na nivou sitnih partijskih trgovina kad imaju potencijal da pokrenu lavinu istinskih promjena?
Možda zato što mi postajemo stalna publika jedne nedovoljno angažovane predstave, u kojoj se ponekad i pojavi neki jaz između pojedinca u vlasti i same vlasti, ali oksimoronski nastavlja svoju simbiozu, što se i završava neizvedenim igrokazom.
Da nije tako, davno bi se Vrhovno državno tužilaštvo bavilo istragom javnih nabavki u Upravi policije, koja je recimo samo u 2011, po zvanično dostupnim podacima, potrošila 190 299.15 EUR za nabavku tonera (od čega 145 299.15 EUR za tonere za štampače i 45 000 EUR za tonere za faks), a njeni inspektori u brojnim odjeljenjima od jula 2012. u svojim kancelarijama nemaju tonera da štampaju, a samim tim ni adekvatne uslove da vode istrage!? Možda bi i o tome trebalo podnijeti kakvu anonimnu prijavu Tužilaštvu, jer se čini da se po takvima u posljednje vrijeme hitno postupa (što manje priloženih dokaza to bolje!), umjesto fokusa na istrage o aferama koje se s pravom ne skidaju sa naslovnica medija, ili drugih brojnih podataka koji su javno objavljeni i iza kojih stoje imena i prezimena, pa i odgovorni. Ili se u njih ne smije dirati?
Da nije tako, davno bi SDP izašao iz vlasti ulazeći u borbu za principe koja nosi mnogo odricanja, ali koja bi mogla daleko značajnije doprinijeti oblikovanju demokratskog društva u Crnoj Gori, nego povremena peckanja kojima se osvjetljavaju konstrukcione greške u različitim procesima, nezakonitosti, korupcija na svim nivoima vlasti, itd.
Da nije tako, ne bi se desilo da brat premijera dođe u situaciju da od ove države traži sad 10 miliona eura nadoknade, a da se istovremeno nezakonito bogaćenje, suprotno preporukama međunarodnih stručnjaka, izbjegava staviti u krivično zakonodavstvo.
Ali, jeste tako. I ne treba sumnjati da će Aco Đukanović dobiti svojih 10 miliona od svih nas, kao poreskih obveznika kojima se stalno novi porezi nameću, koliko ni to da ga nijedan organ neće pitati kako je zaradio svoj imetak. I u svemu tome nije suštinski problem ni Aco Đukanović, koji se «dobro snašao» u tranzicionom crnogorskom ambijentu, ni oni manje poznati «snalažljivci». Oni su posljedica, a problem je u državi koja nema institucionalno ustrojstvo u kojem smo svi jednaki pred zakonom i odgovorni za ono što radimo. Zato za crnogorske prilike «vladavina prava» postaje oksimoron, a partijsko i lično igranje sa državom i njenom budućnošću dnevna doza ironije upućena građanima i građankama.
Daliborka Uljarević, Izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO)
Kolumna je objavljena u dnevnim novinama Vijesti, 05. 02. 2013