Centar za građansko obrazovanje (CGO) želi da pokrene pitanje neosnovanog lišenja slobode i nepostojanja odgovornosti nadležnih, na osnovu vrlo konkretnih pokazatelja koje smo dobili koristeći mogućnosti slobodnog pristupa informacijama. Štetne posljedice neosnovanog lišenja slobode, posebnu težinu imaju za direktne žrtve, ali i za sve građane i građanke Crne Gore.
CGO je na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, tražio od Ministarstva pravde precizne informacije o broju podnijetih zahtjeva za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode, za period 1. januar 2009. do 31. decembar 2012.godine, broj zaključenih sporazuma po ovom osnovu, kao i ukupan iznos koji je iz budžeta Crne Gore isplatila licima za koja je utvrđeno da su neosnovano bila lišena slobode.
U odgovoru Ministarstva pravde navodi se da je broj podnijetih zahtjeva za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode, za navedeni period – 687, dok je broj zaključenih sporazuma po ovom osnovu 274. U ovu svrhu, na ime odšetete licima neosnovano lišenim slobode, iz Budžeta Crne Gore ukupno je isplaćeno 890.355,00 EUR.
Preostalih 413 zahtjeva su razmatrani od strane Radnog tima Ministarstva pravde i isti nijesu odbijeni već su, shodno članu 500 Zakona o krivičnom postupku, lica podnosioci zahtjeva upućeni da svoja prava ostvare putem parnice, odnosno tužbom pred nadležnim sudom. Na osnovu dostavljenih podataka može se lako izvući zaključak da će opterećenje za državni Budžet, po osnovu isplate štete za 413 preostalih zahtjeva, biti značajno veći od već isplaćene sume, a da će zbirno činiti višemilionski iznos.
Nesporno je da problem neosnovanog lišenja slobode proizvodi dvije krupne posljedice. Jedna je, naravno, već dokazana šteta za Budžet, odnosno za sve građane i građanke Crne Gore, a druga, još teža, je udar na integritet građana i građanki koji su žrtve neosnovanog lišenja slobode što je rezultat neadekvatno izvedenog činjeničnog stanja koje bi moralo da prethodi podizanju utemeljenog optužnog zahtjeva.
U jednom dijelu možemo vidjeti da sistem funkcioniše, jer je moguće utvrditi grešku nadležnih državnih organa i spovesti postupak za naknadu štete. Međutim ono što nas zaista brine je nepostojanje mehanizama za utvrđivanje konkretne, direktne i individualne odgovornosti u okviru nadležnih organa. U ovom slučaju, konkretno Vrhovnog državnog tužilaštva.
CGO zahtjeva da se na najozbiljniji mogući način pristupi ovom problemu i da se sistemski otklone pretpostavke koje proizvode ovako visok broj neutemeljenih optužnih zahtjeva.
Boris Marić, viši pravni savjetnik