Centar za građansko obrazovanje (CGO) cijeni da ćutanje Vlade povodom izjave ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava, Vladimira Leposavića, kojom je negirao da se u Srebrenici dogodio genocid, dovodi u pitanje proklamovanu opredjeljenost Vlade ka evropeizaciji društva i izgradnji kulture ljudskih prava. Leposavić je svojim odgovorom na poslaničko pitanje obesmislio obavezu Crne Gore da poštuje međunarodne sudske odluke i obavezujuće međunarodne dokumente, a nanio je štetu i multietničkom skladu, procesu tranzicione pravde i pomirenja i potpirio uzavrelu atmosferu u crnogorskom društvu.
Nezavisno od toga da li se radi o njegovom iskrenom mišljenju ili pokušaju da se politički dodvori onima od kojih će uveliko zavisiti dalji opstanak pojedinih članova Vlade Crne Gore, pa i njega lično, nepriznavanje genocida u Srebrenici od strane ministra pravde Leposavića je skandalozno. Pri tom, radi se o pravniku koji bi morao biti svjestan obaveznosti dosljednog poštovanja važeće norme međunarodnog prava i sudskih presuda međunarodnih sudova bez obzira što o njima mislio. A upravo su međunarodne sudske instance ovaj najmasovniji zločin izvršen na tlu Evrope poslije II svjetskog rata procesuirale i osudile kao genocid.
Ovakvi stavovi Leposavića unaprijed ograničavaju ispunjavanje mjerila iz poglavlja 23, jednog od najizazovnijih i najsloženijih poglavlja koje adresira i ratne zločine, a od čega direktno zavisi napredak u svim drugim aspektima pregovora sa Evropskom unijom. CGO ukazuje i da od kada je Leposavić stupio na dužnost ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava još nijednom nije održan sastanak Radne grupe za poglavlje 23, čiji je CGO član, niti je imenovan šef ove važne radne grupe.
CGO podsjeća da se u Crnoj Gori i od strane prethodne vlasti sistemski potiskivao proces suočavanja sa skorom prošlošću, na što je konstantno i godinama upozoravano i od strane dijela civilnog sektora i najrelevantnijih međunarodnih adresa. Ipak, i kroz djelovanje Koalicije za REKOM, napravljeni su neki pomaci koje izjava Leposavića, kao zvaničnika Vlade, potire. Prethodna vlast je ispunjavala minimum zahtjeva međunarodne zajednice i regionalnih partnera bez suštinske namjere da istraži i procesuira odgovorne za ratne zločine i da ohrabri razvoj kulture sjećanja o 90im. Na žalost, takav odnos je sada naglašen i čak unazađen kroz rad nove Vlade u Crnoj Gori, jer se brojnim kontroverznim temama iz prošlosti prilazi na način koji nije činjenično zasnovan. Ukratko, nastavlja se opasna igra sa prošlošću zarad sticanja političkih poena u dijelu biračkog tijela dok se kao društvo vraćamo unazad.
Najžalosnije je što izjava ministra Leposavića potvrđuje da treba stalno i iznova podsjećati da su zločini u Srebrenici bili predmet devet suđenja pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Utvrđeno je da su pripadnici vojske bosanskih Srba pod komandom Ratka Mladića i Radovana Karadžića u Srebrenici izvršili genocid, a da je Savezna Republika Jugoslavija podržavala vojsku bosanskih Srba. Međunarodni sud pravde je 2007. utvrdio da je Srbija odgovorna za to što SRJ – Srbija i Crna Gora – nije spriječila taj genocid. Iako je Bosna i Hercegovina pred Međunarodnim sudom pravde podnijela tužbu i protiv Crne Gore zbog kršenja Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida, Srbija je jedina ostala u tom sporu jer je preuzela državni kontinuitet nekadašnje SRJ. Dodatno, Apelaciono vijeće holandskog suda utvrdilo je 2017. da i Holandija snosi djelimičnu odgovornost za smrt 300 Bošnjaka ubijenih u Srebrenici, a koji su se nalazili unutar zaštićene UN zone, u bazi UN u Potočarima, jer njeni vojnici u sastavu UN nijesu spriječili da ti ljudi budu ubijeni.
S druge strane, dovođenje u pitanje kredibiliteta Haškog tribunala jer je osnovan rezolucijom od strane ministra pravde je logika po kojoj ni drugi međunarodni sudovi ne bi bili priznati. Demokratske države osim što priznaju kredibilitet međunarodnih sudova ne umanjuju ni sopstvenu odgovornost za zločine. Primjer za to je Sud u Ruandi, koji je takođe osnovan rezolucijom, i odnos francuskog predsjednika Emanuela Makrona prema odgovornost Francuske zbog toga pto nije spriječila taj genocid. Leposavićeva logika otvara pitanje da li je obavezuća i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i slobodama, jer to nije dokument ugovornog karaktera iako obavezuje države članice UN. Naime, i Univerzalna deklaracija o zaštiti ljudskih prava predstavlja rezoluciju, kao i brojni drugi mehanizmi koji služe kako bi se obezbjedilo poštovanje međunarodnih standarda u zaštiti ljudskih prava i sloboda.
Jasno je da neka očekivanja od Haškog tribunala nisu ispunjena, kao i da postoji dosta zamjerki za neujednačene kaznene politike. Međutim, nesporno je da je Haški sud učinio jako puno, kao i da je ostavio građu koju dalje treba da koriste nacionalna pravosuđa država regiona. I pored određenih nedostatnosti u radu Tribunala ne možemo pričati o podjeli zločinaca i žrtava po nacionalnosti, a najmanje to ne smijemo čuti od ministra prevde, ljudskih i manjinskih prava.
Shodno svemu gore navedenom, CGO cijeni da Leposavić, kao visoki državni funkcioner mora snositi odgovornost zbog negiranja genocida u Srebrenici, nepoštovanja međunarodnih odluka i međunarodnih institucija poput Haškog tribunala i stavljanja prepreka na putu ka evropeizaciji Crne Gore.
Ukoliko Leposavić ne razumije kakvu je štetu napravio Crnoj Gori na unutrašnjem i spoljašnjem planu i zbog toga ne podnese ostavku ili ga premijer ne smijeni, CGO poziva poslanike Skupštine Crne Gore da to urade.
CGO izražava uvjerenje da u skupštinskom sazivu ima dovoljne većine koja neće dozvoliti da negatori genocida u Srebrenici budu članovi Vlade Crne Gore.
Tamara Milaš, koordinatorka programa Ljudska prava