Centar za građansko obrađansko obrazovanje (CGO) ocjenjuje da je presuda Vijeća Upravnog suda, u sastavu Biserka Bukvić, Srđan Klikovac i Mirjana Milić, a po tužbi bivšeg ministra evropskih poslova, glavnog pregovarača Crne Gore sa EU i ambasadora Aleksandra Andrije Pejovića, politička i pravno besmislena.
CGO 1.februara 2018.godine podnio inicijativu predsjedniku Vlade Crne Gore Dušku Markoviću za pokretanje postupka razriješenja Aleksandra Andrije Pejovića zbog kršenja Ustava u dijelu nespojivosti funkcija i zahtjev Agenciji za sprječavanje korupcije (ASK) za pokretanje postupka protiv Pejovića za utvrđivanje sukoba interesa i ograničenja u vršenju javnih funkcija. CGO je inicijativu i zahtjev podrobno objasnio i potkrijepio dokazima, što je sve uredno dostavljeno i zainteresovanoj javnosti.
U presudi Upravnog suda navodi se da je taj sud utvrdio da je Pejović, kao ministar evropskih poslova, vršio i poslove glavnog pregovarača u Misiji Crne Gore pri EU u statusu ambasadora, kao i da je osim osnovne zarade primao i posebni dodatak što ni sam Pejović nije sporio. Sud tvrdi da je činjenično i pravno neodrživ zaključak ASK-a o tome da je osim ministarske Pejović imao i funkciju ambasadora, jer po ocjeni suda ”status ambasadora” predstavlja diplomatsko zvanje, a ne funkciju.
Pravno je apsurdno obrazloženje da nekom pripada status ambasadora bez obzira što ne obavlja posao ambasadora, a istovremeno je odlično plaćen zato što je ambasador. Po toj logici, Srđan Darmanović, ministar vanjskih poslova, treba da pored ministarske ima i dodatnu platu ambasadora odnosno još nekih 3, 000 EUR koliko je Pejović dobijao kao ambasador, jer i Darmanović ima to diplomatsko zvanje, kao i značajan broj zapošljenih u MVP, što je, naravno, vam pameti.
Ključno je da Upravni sud nije uopšte raspravljao o pitanju konflikta interesa što je jedini predmet spora, nego se bavio promašenim temama. U samoj presudi se ne pominje član 3 Zakona o sprječavanju korupcije u kojem je data definicija javnog funkcionera pa nije jasno kako je i na osnovu čega Upravni sud utvrdio da se ne radi o javnoj funkciji. Ali, jasno je da sud nije utvrđivao na osnovu Zakona o sprječavanju korupcije, niti je obrazložio otkud ministar može obavljati posao ambasadora i primati platu i za to a pored tekuće ministarske plate. I, da li postoji ijedan primjer u svijetu da je to moguće ili Upravni sud Crne Gore uvodi ono što nije vidjela nijedna država? Konačno, a veoma važno, u presudi Upravnog suda nema ni riječi o eksplicitnom Ustavnom određenju koje jasno zabranjuje tako nešto.
ASK bi morao donijeti ponovo istu odluku jer ona u meritumu ne može biti sporna, kako navodi Upravni sud. Vjerujemo da se onda Pejović više neće žaliti jer teško će se naći drugih troje sudija za koji bi bili spremni nešto slično da potpišu. Ova presuda je ozbiljno ugrozila kredibilitet ne samo troje sudija koje su o njoj odlučivale nego i samog Upravnog suda. Ovo troje sudija su paušalno i bez gledanja u zakon, presudili da Pejović nije imao funkciju nego zvanje ambasadora iako je nesporno da je on brojne koristi izvlačio upravo po osnovu funkcije a ne zvanja. Zato je ovo pravno besmislena i politička odluka koja samo dodatno ukazuje na zarobljenost sudskog sistema u Crnoj Gori.
Daliborka Uljarević, izvršna direktorka