Duboko politizovano pravosuđe nije bilo spremno za onu vrstu reforme koja bi dala vjerodostojne, mjerljive i održive rezultate mimo zakonodavnih akata i poremetila neke od postojećih monopola moći, pa se nakon osam godina pregovora sa EU upravo pravosuđe pozicionira kao jedna od ključnih prepreka a nema naznaka kako će se i kojom brzinom stanje u ovoj oblasti popravljati, jedan je od zaključaka u studiji Dug put do pravde – reforma pravosuđa u Crnoj Gori, koju su objavili Centar za građansko obrazovanje (CGO) i njemačka fondacija Friedrich Ebert (FES).
Pravosuđe kao treća grana vlasti, pored zakonodavne i izvršne, nosi ogroman teret očekivanja u tekućem procesu pregovora sa EU. Ovo se naročito odnosi na preuzete obaveze kroz Poglavlje 23, koje sa Poglavljem 24, predstavlja početnu i završnu tačku crnogorskih pregovora sa EU, ali i ukupnih reformskih procesa u državi. Međutim, nespremnost donosilaca odluka na političkom nivou u Crnoj Gori, ali i nedovoljna nezavisnost čelnika pravosuđa od političkih i vezanih uticaja, uz nedosljednost EU u insistiranju na ispunjavanju mjerila koja reformišu oblast pravosuđa dovela je do stagnacije, a u nekim aspektima i regresije, kad je riječ o reformi pravosuđa u Crnoj Gori, ocjenjuje autorski tim koji su činili dr Vladimir Vučković, saradnik na programima u CGO-u, Mira Popović, koordinatorka programa u CGO-u i Siniša Gazivoda, advokat.
Oni navode i da izostanak rezultata u pogledu depolitizacije pravosuđa leži i u činjenici da sama EU nije bila potpuno dosljedna u nametanju spoljašnjeg pritiska, koji je rezultirao mješovitim uticajem jer nadležni organi nisu prihvatili sva rješenja koja joj je EU nametala jer bi procijenjena korist od nagrade iz EU bila daleko manja nego domaći troškovi usvajanja, odnosno šteta po interese veto igrača, smatraju autori.
Živa zakonodavna aktivnosti (usvojeno je oko 50 zakona i podzakonskih akata), kao i uspostavljanje brojnih novih institucija kreiralo je iluziju promjena, a u suštini se stvari nijesu popravljale unutar sistema zbog izostanka političke volje, ukazuju autori.
Ton izvještaja EK se mijenjao kako je odmicao proces pregovora i bivalo sve jasnije da konkretne preporuke koje je EK ponavljala nijesu uzimane za ozbiljno što je trebalo da djeluje upozoravajuće na crnogorske vlasti, kako u pravosuđu tako i u drugim (ne)formalnim centrima iz kojih se donose odluke. Osim godišnjih izvještaja, Crna Gora je dobila i nekoliko nezvaničnih radnih dokumenata o stanju u poglavljima 23 i 24 koji su još eksplicitnije opominjali na probleme u pogledu reforme pravosuđa. Sve ovo je ignorisano od strane vlasti, a išlo se čak i toliko daleko da su određeni zvaničnici dovodili u pitanje stručnost i objektivnost EK u uvjerenju da tako mogu redukovati posljedice tih kritika.
Mane pravosuđa prepoznaje i šira javnost na što ukazuje i nivo (ne)povjerenja u ovu granu vlasti. Kao razlog za nepovjerenje građani na prvom mjestu navode prisustvo korupcije i uticaj politike na sudske procese. Zabrinjavaju i loše ocjene javnosti kad je riječ o integritetu i nezavisnosti pravosuđa, kao i činjenica da čak tri petine građana smatra da pravosuđe nije nezavisno od izvršne vlasti.
Ostaje da se vidi da li će novi skupštinski saziv imaju dijaloški kapacitet da nađe široko prihvatljivo rješenje za novog Vrhovnog državnog tužioca i za nove članove Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika kako bi se sudstvo i Tužilaštvo počelo izvoditi iz stanja upitnog legitimiteta. Takođe, ostaje i da se vidi da li su u pravosuđu dobro razumjeli dosadašnje poruke iz EU i koji teret neki od njihovih čelnika predstavljaju za dalju evropeizaciju Crne Gore, odnosno da li će se dio njih povući a ostali promijeniti dosadašnji pristup kako bi pravda postala dostižna u crnogorskom okviru za sve one koji je traže kroz pravosudni sistem. Od brzine i kvaliteta tih procesa zavisiće u značajnom i put Crne Gore ka EU, ali i ka ukupnom procesu uspostavljanja funkcionalne vladavine prava u državi, ocjenjuju autori studije.
Vasilije Radulović, saradnik na programima