Juče je, u organizaciji Regionalne akademije za razvoj demokratije (ADD) iz Novog Sada, Centra za suočavanje sa prošlošću Documenta iz Zagreba i Centra za građansko obrazovanje iz Podgorice (CGO), uz podršku Evropskog fonda za Balkan (EFB), u Zagrebu započeo ZAGREBAČKI PLENUM – QUO VADIS, BALKAN? čiji je treći panel bio posvećen reviziji i zloupotrebi istorije u dnevnopolitičke svrhe. Na njemu su govorili istaknuti istoričari i univerzitetski profesori Ivo Goldstein iz Hrvatske, MilIvoj Bešlin iz Srbije, Husnija Kamberović iz Bosne i Hercegovine, Boban Batrićević iz Crne Gore i Dubravka Stojanović iz Srbije, a panelom je moderirao Dragan Mrakovina iz Hrvatske.
Dubravka Stojanović je rekla da “države u regionu žive od manipulisanja žrtvama i traumama iz prošlosti” i da je to osnovni razlog zbog kojeg ne žele da utvrde ni broj žrtava ni istinu o onome što se dešavalo, kao i da ta pitanja uvijek mogu poslužiti da se skrene pažnja sa drugih tema. Ona je ukazala na paradoks da se “nacionalizmi u regionu, umjesto da slave pobjede i heroje, zapravo mnogo više bave porazima i stradanjima, žrtvama i gubicima jer su oni pogodniji za homogenizaciju, opsenarstvo i manipulacije”. Komentarišući nedavni proglas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti o zaštiti hrvatskih interesa pri pregovorima sa BiH, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihovog prijema u Evropsku uniju i polemiku sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti koja je tom prilikom nastala, Stojanović je rekla da bi pravedno bilo da oni koji su započeli projekat rata, njegovi ideolozi koji su i proizveli te narative sada budu ti koji će ukrstiti koplja i da bi svima bilo lakše da su se rukovodstva akademija suočila i pobila na nekom imaginarnom bojnom polju umesto gubitka svih nevinih života.
Istoričar Ivo Goldstein smatra da je neumjesno svako poređenje memoranduma HAZU sa nekadašnjim memorandumom SANU, budući da je memorandum SANU potpisan, dok memorandum HAZU nije, ali i da se radi o dokumentu nedostojnom jedne akademije, o spisku nabacanih želja bez vidljivog kriterijuma i konzistencije. On je dodao da se i po uticaju koji su imali u društvu ova dva dokumenta ne mogu porediti, budući da je memorandum SANU svojevremeno odredio sudbinu čitavog regiona, dok ovaj nije imao odjeka u hrvatskoj političkoj javnosti. Govoreći o kulturi sjećanja, Goldstein je ocijenio da u regionu nema političara koji bi radili na njihovom približavanju i da “mi imamo potpuno različite, odvojene i suprotstavljene kulture sjećanja koje su za naša društva veoma važne i bez kojih nema zdravih dobrosusjedskih i ljudskih odnosa”. On je ocijenio da u tom smislu “mi funkcionišemo i dalje kao plemenske zajednice u kojima smo mi pošteni, ispravni, uvijek u pravu, lakovjerni, a svi drugi nam žele zlo i uvijek su nam nanosili nepravdu”, uz zaključak da se u našim državama istorija još uvijek tako percipira i prezentuje.
Husnija Kamberović, istoričar iz Sarajeva, govorio je o logoru Jasenovac. Ona je naveo da se “u Bosni i Hercegovini zaboravlja ili ne zna činjenica da su i Jasenovac i NDH velikim dijelom vezani za dio bosanskohercegovačke prošlosti i istorijskog naslijeđa”, a osvrnuo se i na pokušaje da se stvori narativ da je Jasenovac logor u kojem su ubijani isključivo Srbi i da se na taj način manipuliše ovim strašnim zločinom iz Drugog svetskog rata.
Milivoj Bešlin govorio je o paraleli između ratova devedesetih i Drugog svjetskog rata, ocjenjujući da su “u Drugom svjetskom ratu na jednoj strani bili svi nacionalizmi jugoslovenskih naroda, a sa druge antifašistički pokret”. On je rekao da se “Srbija u kulturi sjećanja kreće kroz „četiri R“, pri čemu prvo „R“ označava rat, koji je bio izazvan onda kada je Srbija „srpsko pitanje“ otvorila kao teritorijalno, a ne kao demokratsko ili pitanje građanskih prava. Drugo „R“, po njemu, označava revizionizam, na primjeru Drugog svetskog rata koji je bio neophodan da bi se napale Bosna i Hercegovina i Hrvatska, jer to nije moglo da se uradi na vrijednostima i ideologiji antifašizma, već isključivo na ideologiji i rehabilitacijom četništva. Dalje, treće „R“ se odnosi na rehabilitacije ratnih zločina i ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Bešlin je sa žaljenjem konstatovao da sve ono što je devedesetih bilo trend svoj vrhunac doživljava nakon 5. oktobra u vrijeme Koštunice, a da su malobrojni oni koji su upozoravali na to da će rehabilitacija zločina i zločinaca iz Drugog svjetskog rata dovesti do rehabilitacije zločinaca iz devedesetih godina. To dovodi do četvrtog „R“ – revanšizma – koji je najbolje opisao Ivica Dačić, kao ministar spoljnjih poslova, svojom izjavom da se varaju oni koji misle da su ratovi završeni jer nas očekuje drugo poluvreme.
Boban Batrićević iz Crne Gore mišljenja je da “ključnu ulogu u širenju stranog uticaja ima Srpska pravoslavna crkva koja od dolaska Amfilohija na poziciju mitropolita poprima tri ključna elementa – počinje da bude anticrnogorska, antidržavna i da vrši revizionizam”. On je dalje pojasnio da Amfilohije svoju misiju počinje širenjem četničke propagande stvarajući velike probleme Crnoj Gori. Batrićević je rekao da zabrinjava i činjenica da su zapadne ambasade pomogle Amfilohijevoj politici da dođe na vlast i ocijenio da je “pobjednik izbora od prije dve godine u Crnoj Gori suštinski bio Amfilohije i njegova politika velikosrpskog nacionalizma”. Veliki problem Batrićevć je prepoznao u tome što “u Srbiji značajan dio intelektualne elite gleda na isti način na Crnu Goru, baš kao što nema razlike između vlasti i opozicije kada je odnos prema Crnoj Gori u pitanju”.
