Kad sam imala 14 godina prvi put sam upotrijebila izraz “peder”. Uradila sam to u pokušaju da „pobijedim” mlađeg brata u toku svađe. Ne sjećam se ni šta je bio uzrok svađe, ali se sjećam snažnog osjećaja da ukoliko ne preduzmem nešto neću preživjeti. A instinkt za preživljavanjem se smatra jednim od osnovnih instinkata većine organizama.
Iako u toj situaciji svađe moj život nije fizički bio ugrožen, osjećala sam ono što konflikt često izazove u nama – osjećaj ugroženosti. Naime, kada percipiramo nešto kao prijetnju, odnosno kad smo pod bilo kojom vrstom stresa, aktivira se dio nervnog sistema koji je zadužen da reguliše našu reakciju na stres. Konkretno, onda kada treba da odlučimo da li da se „borimo” sa situacijom/prijetnjom ili da od iste „pobjegnemo”. Ovaj sistem je dio evolutivne adaptacije ljudskih bića koja se razvila sa ciljem povećanja sopstvenih šansi za preživljavanje.
Kako danas fizička odbrana od nekoga tokom verbalnog „okršaja” nije adekvatna, ljudi su pronašli različite načine da prilagode svoje ponašanje toj instiktivnoj potrebi da se „izbore” za ono što percipiraju kao sopstveni opstanak, te koristimo različita emotivna oružija u ovom borbama. Jedna od taktika je i pokušaj ostvarivanja psihološke i emotivne dominacije nad drugom osobom. Tako, umjesto da se potučemo i vidimo ko je fizički jači, selimo borbu na psihičku ravan.
Kad sam uporijebila riječ „ peder” nijesam znala šta ta riječ znači. Znala sam samo da je u našem društvu koristimo kad želimo da učinimo da se muškarac, momak ili dječak preko puta nas osjeti povrijeđeno, omalovaženo, irelevantno. Pokušala sam da ga preplašim tako što ću učiniti da se on osjeti manjim, slabijim, upotrijebila sam riječ kao oružije.
Logično pitanje moglo bi biti – Zašto baš ta riječ? Zašto baš taj identitet?
E, pa dragi ljudi dobrodošli u patrijarhalni sistem vrijednosti. Sistem u kojem se vremenom sa identitetom muškarca kao „glave kuće”, odnosno „onoga koji je zadužen za preživljavanje iste”, počelo poistovjećivati mnoštvo osobina, među kojima je istaknuta fizička snaga. Paralelno, odsustvo tih osobina poistovjećujemo sa slabošću koja nas asocira na strah, pa koji nas dalje asocira na ugroženost. Iako danas snaga ne garantuje gotovo ništa, osim možda fizičku prednost u određenom i gotovo uvijek nepotrebnom setu okolnosti, patrijarhalni sistem pokušava da održi njenu vrijednost. Ljudi iz potrebe da zadrže moć, koju imaju u društvu, nerijetko odbijaju da prihvate njegovu beskorisnost i besmislenost. Drugim riječima drže se utješne nagrade – privida sigurnosti, a odbijaju sopstveni rast i razvoj ka ispunjavanju suštinskih psiholoških i društvenih potreba, kao što su saradnja, poštovanje, prihvatanje, ljubav, bliskost, zajedništvo, pripadanje…
Patrijarhat podstiče strahove koji su nesrazmjerni stvarnosti situacije, ali i primitivne, štetne i neadekvatne načine adresiranja tih situacija kroz nasilje i borbu za (nad)moć.
Borbu za moć možemo tumačiti kao još jedan pokušaj ljudske vrste da osigura svoj opstanak onda kada se osjeti ugroženo, iako osjećaj ugroženosti ne mora biti zasnovan na stvarnoj prijetnji (baš ko što to nije bio slučaj u ovoj mojoj situaciji). Jedan dio borbe za moć podrazumijeva da se jasno zna ko je ko u društvenom poretku. Iako ne postoji univerzalan odgovor na pitanje porijekla homofobije jedna linija razmišljanja mogla bi biti i u tome da je homofobija vid otpora prema nekome ko se ne uklapa u sliku onoga što smatramo da čini muškarca adekvatnim, te da je samo „odbijanje“ tradicionalne muške uloge muškarca (što nužno podrazumijeva heteroseksualnost) ono što ga čini slabim – onim koji neće preživjeti.
Kako preživljavanje, a ni uspijeh, u životu ne zavise od osobina koje se gaje i vrednuju u patrhijarhalnim sistemima jasno je da homofobija opstaje, ne zato što kvir ljudi na bilo koji način ugrožavaju bilo koga, već zbog funkcije koju vrši za one koji imaju koristi od toga da oni budu na vrhu a neko drugi na dnu.
Homofobija se koristi da kreira društveni poredak u kojem onaj koji ima moć profitira od onih koji je nemaju. Na psihološkoj ravni, stvara osjećaj da smo iznad nekoga, privid superiornosti koji indukuje privid sigurnosti da kad smo ugroženi možda i nije toliko strašno jer „znamo“ da nismo na dnu, da je neko ispod nas, da smo od nekog jači.
Da sumiram – kada sam brata nazvala „ pederom“ nijesam razmišljala o tome koga on voli i sa kim bi želio da provede život, niti je takav potez imao bilo kakve veze sa mržnjom prema ljudima koji su gej. Bila sam nezrelo dijete koje postupa u skladu sa primitivnim potrebama da u konfliktu mora „pobijediti“ da bi opstalo, upotrijebila sam dostupno sredstvo borbe – društveno konstruisanu ideju toga šta znači nazvati nekoga „pederom“ u očajničkom pokušaju da se on osjeti nemoćno jer sam se i sama tako osjećala, željela sam da, prividno, pobijedim.
Ako bih danas definisala šta za mene znači „pobijediti“ rekla bih da je pobjeda čin uspješnog prevazilaženja sopstvenog davno nastalog i danas beskorisnog impulsa za borbom protiv, te ga zamijenila saradnjom sa imajući viši cilj na umu. A ako bih definisala viši cilj, rekla bih da je to ono što je suština naših života – (o)čuvanje ljubavi i onih prema kojima je osjećamo.
Marija Jovanović, studentkinja Fakulteta primijenjenih nauka na Univerzitetu Donja Gorica i aktivistkinja Asocijacije SPEKTRA
Kolumna je dio projekta “Zajedno protiv predrasuda!” koji Centar za građansko obrazovanje (CGO) sprovodi uz finansijsku podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava. Stavovi iznešeni u ovoj kolumni su isključiva odgovornost autora i ne predstavljaju nužno stav Ministarstva ljudskih i manjinskih prava ili CGO-a.