U javnosti se već neko vrijeme govori o namjeri prosvjetnih radnika da krenu u štrajk, a juče je taj štrajk zvanično i počeo. Na ovaj način, prosvjetni radnici nastoje da se izbore za to da Vlada ispoštuje svoje obaveze iz potpisanog Granskog kolektivnog ugovora i poveća im zarade koje su, shodno tom dokumentu, trebale biti uvećane početkom ove godine.
Zarade prosvjetnih radnika, naravno, nijesu jedini problem u prosvjeti. Međutim, ispunjenje obaveze iz Granskog kolektivnog ugovora, bio to vruć krompir naslijeđen od prethodne Vlade ili ne, zadatak je ove Vlade koja ga je očigledno previdjela, ali se i ne trudi dovoljno da nađe odgovarajuće rješenje.
Početku štrajka je prethodio niz sastanaka u Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija koji su se okončavali bez uspjeha. Tome su doprinijeli i ministar finansija i premijer, koji nisu cijenili da su ovaj problem i reprezentativni sindikat dovoljno vrijedni da odvoje svoje vrijeme i porazgovaraju sa njima. Pitanje najavljenog štrajka u prosvjeti moralo je zavrijediti najveću pažnju ne samo javnosti, ili najdirektnije pogođenih djece, roditelja i staratelja, već upravo najviših funkcionera izvršne vlasti. Očito su premijeru, ministru finansija, ali i brojnim potpredsjednicima Vlade, bili važniji svi ostali sastanci i brojna putovanja kojima se puni kalendar aktivnosti Vlade nego adresiranje problema u jednom od stubova razvoja društva.
Neobjašnjiv je i postupak ministarke prosvjete, nauke i inovacija, inače ostavljene na cjedilu od strane Vlade da, prije sastanka sa predstavnicima sindikata, pozove direktore škola na „disciplinujući“ sastanak, ukoliko je zaista postojala iskrena namjera da riješi problem sa sindikalcima kasnije tog dana. Dodatno je racionalno neobjašnjivo i da su na dan početka štrajka pokrenute procedure zbog, kako tvrde u Ministarstvu, nezakonitog štrajka. Konačno, nema objašnjenja ni za fingiranje podataka o brojku škola u kojima se navodno nastava odvija regularno kad je štrajk u toku.
Ne ulazeći u pojedinosti u vezi procedura, napominjem da je štrajk legitimno i legalno pravo izražavanja nezadovoljstva, koje kao takvo ne može biti uskraćeno. Tačno je, međutim, da pravo štrajka može biti ograničeno, kako to propisuje i Ustav Crne Gore, zaposlenima u vojsci, policiji, državnim organima i javnoj službi, a u cilju zaštite javnog interesa. Ipak, ograničiti nije isto što i uskratiti.
Koliko su nama prosvjetari bitni?
Očigledno nedovoljno. Prosvjetni radnici se isuviše dugo suočavaju sa pritiscima, primarno onih koji dolaze kroz politička kadriranja, zatim pritiskom nadređenih, ali i roditelja koji bi da na svom zidu okače još jednu “Luču”. Niko tu ne brine o uslovima u obrazovanju, a iznenađenje nastupa kada to pitanje prosvjetari otvore. Promjena vlasti nije donijela nove vjetrove, iako su ih mnogi u prosvjeti očekivali.
Premijerov politički otac, Zdravko Krivokapić, prve dane svog mandata obilježio je vikanjem u lice prosvjetnih radnika, koji su tada, umjesto da okrenu leđa i odu ispoštovali njegovu pozicijiu i odslušali to neprimjereno izlaganje. Trpeljivost im je bila na iskušenju i tokom inžinjeringa njegove ministarke Vesne Bratić. Njen nasljednik, Miomir Vojinović, politički je živio na održavanju status quo i nagovještajem obećanja da će biti bolje, što je osnaženo i potpisivanjem Granskog kolektivnog ugovora. Tako je Abazovićeva Vlada ovo pitanje samo prebacila sa sebe na onu Vladu za koju su znali da slijedi ubrzo. Točak se morao na nekom slomiti, iako se radi o složenom i naslijeđenom problemu, ali to ne opravdava činjenicu da premijer ima potcjenjivački stav prema važnom sektoru obrazovanja.
Šta dalje?
Plate, i pored njihove važnosti i nesporne potrebe za uvećanjem, ne mogu biti rješenje za sve probleme u sistemu prosvjete. Svjesni smo da ni samo povećanje zarada ljekarima, koje su sada među najvećima u državi, prema posljednjem CG Pulsu, nije za rezultat imalo i nužno bolju zdravstvenu njegu. Opet, zanimljivo je da su te zarade privukle nove ljekare iz država regiona i uticale da se, koliko toliko, umanji želja za odlaskom naših ljekara.
Ovakav efekat potreban je i u prosvjeti, koja mora zadržati kvalitetne kadrove i privući nove, dok se istovremeno kroz stroge procedure licenciranja i evaluacija rješava onih loših.
Ali, vjerujem i da je ovo trenutak i da prosvjetari, u rijetkim trenucima konsolidacije, nevidljive tokom dugog niza godina, moraju ispostaviti i druge zahtjeve, koji su nesumnjiva potreba vaspitno-obrazovnog sistema, a koje oni vrlo dobro poznaju.
Naime, ni ako i kada njihove plate postanu “luksemburške” neće biti mnogo lakše ući u učionicu od 30+ učenika i svakome od njih posvetiti dužnu pažnju tokom 45 minuta. Neće biti lakše sa većom platom nositi se sa pritiscima roditelja kako bi se nacrtale petice, ili partijski postavljenih direktora kojima nije u fokusu unaprjeđenje vaspitno-obrazovne ustanove kojom upravljaju već kanalisanje interesa onih koji su ih postavili i sa njima vezanih struktura. Neće biti mnogo lakše ni sa većom platom nositi se sa nasilnim učenicima, koji bi radije pretukli profesora nego prihvatili jedinicu ili neopravdani čas. Neće sa sa većom platom ni onaj nekreativni administrativni rad smanjiti, već će nastavljati da krade dijelove časova i vremena prosvjetara koje bi se moglo korisnije upotrebiti.
Na kraju, sa većom platom se neće biti lakše nositi ni sa srozavanjem ugleda nastavničke profesije u društvu, a u interesu je svih nas da se to ne dozvoli. I ne zaboravimo, najveću odgovornost nose oni koji imaju poluge vlasti.
Damir Suljević, saradnik na programima u Centru za građansko obrazovanje (CGO)