NVO obilježile 32 godine od nekažnjenog ratnog zločina Deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica

Memorijalnim skupom ispred zgrade policije, Odjeljenja bezbjednosti Herceg Novi, danas u podne obilježena je 32. godina od ratnog zločina deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica u organizaciji Akcije za ljudska prava (HRA), Centra za građansko obrazovanje (CGO) i ANIME – Centra za mirovno i žensko obrazovanje, u prisustvu porodice jedne od žrtava zločina, zvaničnika iz Vlade Crne Gore, predstavnika Islamske  zajednice, nevladinih organizacija, medija i građana.

I ova je godišnjica nažalost dočekana bez ponovnog otvaranja krivične istrage, bez spomenika i bez dana sjećanja na žrtve.

Skupu su prisustvovali sin stradalog Osmana Bajrovića, Alen Bajrović, kao i predstavnici Vlade i to Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, Siniša Bjeković, ministarka kulture i medija, Tamara Vujović, državni sekretar u Ministarstvu unutrašnjih poslova, Petar Koprivica, načelnik Odjeljenja bezbjednosti u Herceg Novom, Dragan Kontić, savjetnica potpredsjednika Vlade za rad, obrazovanje, zdravstvo i socijalnu politiku, Mirjana Maslovar, službenica u Ministarstvu vanjskih poslova, Drago Martinović, saradnica u Kabinetu predsjednika Crne Gore, Marija Vesković, menadžer Opštine Herceg Novi, Dušan Vukić, i pomoćnik sekretara za prostorno planiranje i izgradnju u Opštini HN, Aleksandar Božović.

Među stotinu učesnika skupa bili su i ambasador Bosne i Hercegovine u Crnoj Gori, Branimir Jukić, predstavnici Islamske zajednice, Bošnjačkog vijeća, UNDP-a u Crnoj Gori, političkih partija (URA, SDP, SD, Bošnjačka stranka, Liberalna partija, Demokrate), nevladinih organizacija, aktivisti i građani i građanke Herceg Novog. Skupu su prisustvovali i predstavnici Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd i Documente iz Zagreba.

Skupu su se obratili Bojana Malović, pravna savjetnica u HRA, Daliborka Uljarević, izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje (CGO), Ervina Dabižinović, koordinatorka Centra za žensko i mirovno obrazovanje, Alen Bajrović, sin stradalog Osmana Bajrovića, Aleksandar Saša Zeković, u ime nestranačke Građanske inicijative “21. maj”, samostalni odbornik u Skupštini Glavnog grada Podgorice, Siniša Bjeković, Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, Petar Koprivica, državni sekretar u MUP-u, Tamara Vujović, ministarka kulture i medija, Mirsad Rastoder, predsjednik Izvršnog odbora Bošnjačkog vijeća, Velija Murić, advokat porodica žrtava ratnih zločina, Damir Gutić, potpredsjednik Bošnjačke stranke, Nikola Radman, predsjednik GP URA u Herceg Novom, Aleksandar Božović, pomoćnik sekretara za prostorno planiranje i izgradnju u Opštini HN, i Sanja Crnić, direktorica NVO Ksena.

Bojana Malović iz HRA: … Rođena sam tek četiri godine kasnije. Tokom odrastanja su me učili da je čojstvo važnije od junaštva, da se slabijem pomaže u nevolji, ali najbitnije od svega, da se ljudi ne izdaju. Mnogi moji vršnjaci još uvijek ne znaju da je Crna Gora i njena policija te 1992. godine izdala neke njihove vršnjake, da je izdala jednog maturanta, jednog muzičara, nečije očeve, nečije sinove i braću. Izdala je ljude i to one koji su u njoj – nemoćni – potražili spas. Naša Crna Gora ih je poslala u smrt, a već 32 godine nije u stanju da skupi hrabrost da kazni počinioce, da oda počast žrtvama, da proglasi dan sjećanja i da im podigne spomenik. Spomenik nam je svima potreban, kao obećanje, kao opomena da se ovakav zločin i ovakva patnja nikada i nikome ne smiju ponoviti. Želim da vjerujem da naša država može bolje i više i da uskoro dolazi vrijeme kada će njene vlasti preuzeti organizaciju ovakvih važnih komemoracija, bez da ih na to primoravaju Ujedinjene nacije ili bilo ko drugi.

Njeno kompletno izlaganje je dostupno ovdje.

Daliborka Uljarević, izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje: ….Dilema nema ni oko toga da nije moguća funkcionalna vladavina prava dok ratni zločini, poput Deportacija, ostaju bez utvrđenog kompletnog činjeničnog stanja i odgovornosti. Osim razočarenja odnosom nadležnih institucija prema ovom ratnom zločinu, mi u civilnom sektoru smo razočareni i prijedlogom nekih političkih struktura da se jedna ulica u Glavnom gradu Podgorica nazove po čovjeku koji je nalagodavac ovog zločina i nadamo se da to neće dobiti konačno odobrenje nadležnog Ministarstva jer bi to bila nepojmiva uvreda ovih žrtava, ali i znak da se država Crna Gora stoji uz zločince umjesto uz žrtve.

Cijelo izlaganje je dostupno ovdje.

Ervina Dabižinović, koordinatorka Centra za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA: …Urađeno je istraživanje među građanima Herceg Novog koje je pokazalo visok procenat ljudi koji ne znaju ili ne žele da znaju da se ovaj događaj ovdje dogodio. 32 godine se insistira na činjenicama a činjenica je jedna – da su odavde odvedeni civili i da smo mi kao Crna Gora, na nacionalnom i lokalnom nivou, svakako bili za taj zločin. To što lokalna vlast ne želi da zna je dovoljan znak u tih 60% ljudi, koji ili ne znaju ili su neopredjeljeni, zato što im trebaju činjenice. Koje činjenice im trebaju? Evo danas smo čuli činjenice. Ponavljamo ih svake godine. Činjenice se znaju. Mi možemo da hoćemo da znamo ili hoćemo da ne znamo.

Njeno kompletno izlaganje je dostupno ovdje.

Alen Bajrović, sin stradalog Osmana Bajrovića: …Ja sam sin Osmana Bajrovića koji je zarobljen od strana policije Crne Gore u našoj porodičnoj kući u Bijeloj. Maja 1992. godine dvojica uniformisanih policajaca zarobila su mog oca i iz zagrljaja mene i moje sestre odveli u zgradu policije ispred koje se mi danas nalazimo. Od tada mu se gubi svaki trag. Za mene je ovo jedan veliki logor i stratište moga oca. Država ništa nije uradila kako bi nama kao žrtvama rekla kako je ubila, kada i ko je ubio moga oca i gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci. Smatram da su posmrtni ostaci moga oca i ostalih ljudi možda danas u temeljima ove zgrade, a to zasnivam na tome što mi država nikada nije zvanično rekla gdje ga ubila i kako i ko ga ubio. Ogorčen sam jer ne znam ni ko ga zarobio u našoj porodičnoj kući. Očekujem od Specijalnog i Vrhovnog državnog tužilaštva da pokrenu ponovni postupak, time privedu istini i pravdi sve one koji su bili saučesnici sa onim koji su bili direktni nalogodavci i izvršioci ovog ratnog zločina. A nama kao žrtvama kaže gdje i kako je moj otac ubijen. Takođe očekujem od države da vrati posmrtne ostatke moga oca nama kao porodici kako bi ga mogli dostojanstveno sahraniti.

 Njegovo kompletno izlaganje je dostupno ovdje.

Aleksandar Saša Zeković, u ime nestranačke Građanske inicijative “21. maj”, samostalni odbornik u Skupštini Glavnog grada Podgorice: …Ovdje smo danas radi sjećanja i istine koja, kako to kaže sveti apostol Jovan Bogoslov, ostaje u nama i sa nama vavijek. Želimo gradu Herceg Novom i svim njegovim žiteljima da u svemu dobro napreduju. Mjesto na kojem stojimo i zgrada policije su mjesta i njihove i savjesti nas građana Crne Gore. Nedostatak spomenika produžava traume bolne prošlosti koja pripada svima jednako. Zato će spomenik žrtvama deportacije označiti dugo čekanu humanizaciju i poruku da žrtve, odnosno mrtvi, i dalje imaju dostojanstvo i zaslužuju ljudska prava koja im je 1992. svojevoljno i nasilno oduzela država Crna Gora i njena policija.

Siniša Bjeković, Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore: … Ovi ljudi su pošli bez grijeha. Jedini grijeh im je bio što su bili ljudska bića i što su vjerovali u ljude. Možda i to što su zadnju mrvu nade polagali u veliko srce ovog grada koji je vjekovima bio utočište i mirna luka mnogim znaninim i neznanim velikanima i sasvim običnim ljudima. Svi oni jednako su bili predani ljepotama ovog grada, njegovim kulama i obalama najljepšeg zaliva na svijetu. Valjda su i ti nijemi čuvari ovog grada i sva brda i bedemi koji ga okružuju ulivali nadu i vjeru u spas od vrtloga bratoubilačkog rata u kojemu su ljudi preko noći postajali brojevi i izvjesno žrtve, samo zbog toga što su pripadali drugoj vjeri i narodu. I nijesu pristajali na krvavi sukob među istim onim ljudima koji su samo neki dan prije toga dijelili iste strahove, iste nade i ista očekivanja. Umjesto toga, progonjeni i nezaštićeni poslati su u smrt ili patnje nedostojne ljudi na kraju proteklog milenijuma. Njegovo kompletno izlaganje je dostupno ovdje.

Petar Koprivica, državni sekretar u Ministarstvu unutrašnjih poslova: …Posle 32 godine smatram da je Crna Gora u obavezi da ovaj zločin u potpunosti i do kraja privede, rasvijetli i utvrdi sve okolnosti koje su do njega dovele i da odgovorne privede pravdi. Jedino na taj način možemo vratiti kakav-takav mir porodicama nastradalih, okrenuti se nekoj budućnosti, ali uvijek i uvijek sa onom primisli nikada se to ne ponovilo. Želim poslati takođe još jednu veoma važnu poruku. Na Balkanu, gdje su turbulentna vremena, gdje živimo na jednom sjetištu prolaza svih vjera, nacija, kultura, sistem bezbjednosti Crne Gore više nikada ne smije i neće biti stavljen u službu onoga zbog čega smo se mi, nažalost, danas ovdje okupili. 

Tamara Vujović, ministarka kulture i medija: …Ja sam Novljanka i danas sam prvi put ovdje. Vi se okupljate na ovom mjestu već 13 godina, a ja sam prvi put ovdje kao ministarka kulture i medija Crne Gore i kao Novljanka…Suočiti se sa ratnim zločinima, pogotovo onima povezanim sa vašim gradom ili sugrađanima, zaista nije lako. Žao mi je zbog svih žrtava. Slava svim žrtvama, i hvala im što nisu odabrali pušku, nego su odlučili da pobjegnu od rata i potraže utočište na slobodnoj i bezbjednoj teritoriji. Žao mi je što je to teritorija opštine Herceg Novi sa koje su oni odvedeni. Naša dužnost je da o ovom zločinu pričamo, da se sa njim suočimo i da učimo buduće generacije šta se ovdje desilo. Samo tako možemo da idemo dalje… 

Mirsad Rastoder, predsjednik Izvršnog odbora Bošnjačkog vijeća: Prizivam velike umjetnike koji su Herceg Novom dali dušu i uzdigli ga na grad u koji se rado dolazi da pomognu Novljanima da pronađu onu liniju, tanku liniju, između dobra i zla i pronađu snagu da se u njihovom gradu nađe spomenik za civilne žrtve deportacije. Ohrabrila me i činjenica da je načelnik Centra bezbijednosti pozvao na kafu i to mi je znak da ima nade za sve nas. Svojim borama svjedočim da nije lako buditi uspavanu savjest našeg društva ali najmanje što možemo učiniti jeste da ustanovimo dan sjećanja, da podignemo spomenik, da državni organi urade to što treba, da ovu istragu, optužbu i odgovornost personaliziju da se u udžbenicima nađu osnovni podaci o ratnim zločinima, da nam djeca ne izlaze slijepa pa tek u 25-oj saznaju da se desio neki zločin. 

Velija Murić, advokat porodica žrtava ratnih zločina: ... Ovaj zločin je mračna mrlja u našoj istoriji, a sjećanje na žrtve nas podsjeća na važnost borbe za ljudska prava i pravdu. Tri decenije se bavim ljudskim pravima i svjedok sam mnogih nepravdi, ali svaki put kada pred ljudima stanem i govorim o tim strašnim vremenima, obuzme me ljudska gorčina sa uvijek ponovljenim pitanjem – da li je to moguće, otkud toliki neopravdano nerazumni bijes čovjeka nad čovjekom – na žaljenje, odgovora još uvijek nemam. Ne smijemo zaboraviti da je zaborav najveći neprijatelj pravde. Naša je dužnost da se prisjećamo i da učimo buduće generacije o ovim događajima. Samo kroz sjećanje i priznanje istine možemo osigurati da se ovakvi zločini nikada više ne ponove.

Njegovo kompletno izlaganje je dostupno ovdje.

Damir Gutić, potpredsjednik Bošnjačke stranke: … Porazno je, skandalozno je da je 66 ljudi odavde odvedeno. Zna se da je samo 12 preživjelo torturu i da se za 54 građanina ne zna šta se desilo, a da država Crna Gora nije ništa uradila po tom pitanju. To jeste teška mrlja na obrazu Crne Gore i svi mi kao društvo moramo sve učiniti da se to popravi, kako bi kroz presude i kroz dostizanje pravde na neki način našao smiraj dušama preminulih. Pozivamo Vladu, izvršnu vlast, da preko Ministarstva kulture i Ministarstva obrazovanja u obrazovne programe uvede teme ratnih zločina. Porazno je da mnogo mladih ljudi ne zna za te teme, ne zna koliko se ratnih zločina desilo na teritoriji Crne Gore.

Nikola Radman, predsjednik GP URA u Herceg Novom: Kao prvo i osnovno, jesmo li mi kao društvo uopšte zreli i da li stvarno baštinimo univerzalne vrijednosti ili se samo foliramo?! Da li smo mi kao društvo zreli da se zatvore poglavlja and 23 i 24? Ja mislim da nismo. Da li smo mi kao društvo izašli iz devedesetih? Nismo. A zašto nismo? Ne možemo preskakati pravdu. I to su oni osnovni razlozi zbog kojih smo prisiljeni da se godinama okupljamo ovdje i da se borimo da donesemo vrlo jednostavnu odluku da se na ovom mjestu jednog zločina postavi spomen obilježlje. Sva naša kontinuirana okupljanja i priče postaju suvišna i bespredmetna – moramo preći sa riječi na djela.

Aleksandar Božović, pomoćnik sekretara za prostorno planiranje i izgradnju u Opštini HN (govorio kao građanin): Ljudi su ubijeni, ubijen je Alenov otac… Ali mi 32 godine ubijamo istinu. Istina je da postoje nalogodavci, a vremenom nestaju … I Crna Gora je imala gospodare rata. Najveći gospodar rata nije živ, on je bio predsjednik države. Ali je živ premijer tadašnji, dugogodošnji… Živ je i tadašnji ministar unutrašnjih poslova. Mi njihova imena ne spominjemo. Oni se zovu Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Milo Đukanović, Nikola Pejaković i tu je kraj. Ostali su bili manji službenici koji nisu mogli da odlučuju o životima Alenovog oca i svih drugih.

Nezvanična, građanska, Crna Gora, već 20 godina, svake godine odaje počast žrtvama ovog ratnog zločina, a ovo je 15. memorijalni skup pred zgradom policije u Herceg Novom, odakle je najveći broj nezakonito uhapšenih civila iz Bosne i Hercegovine izručen vojsci Srpske Republike. I ove godine ne dopuštamo da se žrtve ovog ratnog zločina zaborave, zahtijevamo utvrđivanje krivične odgovornosti i dostojan memorijal za žrtve.

ČINJENICE

Prema dostupnim zvaničnim dokumentima, crnogorska policija je u maju i junu 1992. godine, nezakonito uhapsila najmanje 66 Muslimana iz Bosne i Hercegovine (odnosno osoba pretpostavljene muslimanske nacionalnosti), koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u BiH, a zatim ih isporučila njima neprijateljskoj vojsci Srpske Republike u BiH, koja je najveći broj njih likvidirala. Samo dvanaestoro je uspjelo da preživi izručenje u koncentracione logore. Na teritoriji Crne Gore je istovremeno uhapšeno i 33 izbjeglica iz BiH srpske nacionalnosti, koji su vraćeni u Republiku Srpsku radi mobilizacije. Za razliku od izbjeglih Muslimana, deportovane izbjeglice srpske nacionalnosti nijesu tretirane kao taoci, niti je poznato da je neko od njih smrtno stradao od neposrednih posljedica deportacije.

TRI INICIJATIVE

HRA, CGO, ANIMA i tada član Savjeta za građansku kontrolu rada policije, Aleksandar Saša Zeković, prije trinaest godina, 2011. godine, uputili su tri inicijative:

  • tadašnjem predsjedniku Skupštine Crne Gore, Ranku Krivokapiću, i svim šefovima poslaničkih klubova da se proglasi Dan sjećanja na žrtve zločina deportacije izbjeglica 1992. godine;
  • tadašnjem predsjedniku Vlade Crne Gore Igoru Lukšiću, ministru unutrašnjih poslova Ivanu Brajoviću i ministru kulture Branislavu Mićunoviću, kao i tadašnjem predsjedniku Skupštine Opštine Herceg-Novi, Dejanu Mandiću, da se podigne spomen obilježje žrtvama deportacije izbjeglica 1992. godine ispred objekta Uprave policije u Herceg Novom, i tako podrži želja porodica stradalih žrtava;
  • da crnogorska policija uputi izvinjenje zbog nezakonitog hapšenja i izručivanja izbjeglica njima neprijateljskoj vojsci Srpske Republike BiH.

Godinama ponavljamo ove inicijative pa smo u maju 2021. godine, prvu inicijativu ponovili tadašnjem predsjedniku Skupštine Crne Gore, Aleksi Bečiću, koji nam je odgovorio kako u tom cilju treba mijenjati Zakon o državnim i drugim praznicima, ali nije učinio ništa da inicira njegovu izmjenu.

Drugu inicijativu smo ponovili u septembru 2021. godine predsjedniku Opštine Herceg Novi, predsjedniku Skupštine Opštine Herceg Novi, Ivanu Otoviću, odborničkim klubovima Skupštine Opštine Herceg Novi i tadašnjoj ministarski prosvjete, nauke, kulture i sporta, Vesni Bratić. Od njih nismo dobili nikakav odgovor. Ove godine, zajedno sa Bošnjačkim vijećem, istu inicijativu smo uputili predsjedniku opštine Herceg Novi, Stevanu Katiću, i predsjedniku Skupštine Opštine Ivanu Otoviću, i svim odbornicima u lokalnom parlamentu Herceg Novog, od kojih do danas nismo dobili nikakav odgovor.

Treća inicijativa je jedina prihvaćena, i to 2022. godine, kada su direktor Uprave policije Zoran Brđanin i ministar Filip Adžić prisustvovali memorijalnom okupljanju u Herceg-Novom povodom trideset godina od zločina i uputili javno izvinjenje žrtvama i porodicama žrtava za postupanje crnogorske policije.