Prije 15 godina, osnovan je Centar za građansko obrazovanje (CGO) stavljajući sebi u zadatak misiju neophodne modernizacije crnogorskog društva, i postajući dio tada relativno male grupe nevladinih organizacija koje su se još borile za adekvatno društveno i političko pozicioniranje.
Veliki je to, možda i gord, zadatak bio za tadašnje ograničene, iako entuzijazmom snažno poduprte, kapacitete. Ali, može li se uopšte bez vizije kretati dalje? Mogu li se bez sna o boljem prelaziti naizgled nepremostive granice? Mi vjerujemo da to ne može, a bez te vizije ne bi opstali deceniju i po, utemeljili se institucionalno, postali prepoznatljivi i kredibilni u našoj i međunarodnoj javnosti, u svoje obrazovne i vezane programe direktno uključili preko 5, 000 građana i građanki Crne Gore, uticali na zakonodavne i procese oblikovanja javnih politika…
Dugačak je spisak inicijativa, projekata i pregnuća koji su podrazumijevali i neke pionirske korake. Kreće se u širokom dijapazonu od uspostavljanja prvog obrazovnog programa za evropske integracije kad to pitanje nije bilo ni na društvenoj ni političkoj agendi, a još manje u okvirima institucija sistema, zagovaranja i podrške za uvođenje građanskog obrazovanja u redovni obrazovni sistem, preko Škole demokratije, najstarijeg alternativnog obrazovnog programa posvećenog učenju i primjeni demokratskih načela u cilju podizanje nivoa demokratske političke kulture u Crnoj Gori, zatim Škole ljudskih prava kroz koju su donosioci odluka, ali i generacije mladih, učili o modernom konceptu ljudskih prava, do adresiranja nekih od neuralgičnih tačaka crnogorskog društva poput suočavanja sa prošlošću, LGBT prava, korupcije u obrazovanju, finansiranja medija iz javnih fondova, potrebe razvoja političke memorije, praćenja savremenih tendencija kritičke misli, itd.
Nerijetko su ti naši napori ogolijevali svu nedovršenost i političku zarobljenost institucija. Razumijem da ima onih kojima se ni moj narativ, kao ni ono što radi CGO ne dopada. Parafraziraću jednog od rijetkih lidera ozbiljnog formata iz regiona koji je tragično stradao: nismo mi ovdje da bi se bilo kome dopadali. Dodatno, ne borimo se ni za čije glasove, ne zavisimo ni od jedne strukture, oslanjamo se na svoju misiju zasnovanu na vrijednostima i na svoj rad i znanje. To nekad nosi dozu provokativnosti, konfrontiranja koje nije imanentno crnogorskom društvu, ali je u slučaju CGO-a iskreno, otvoreno i konzistentno, a ko ima kapaciteta da prihvati različitosti može prepoznati i konstruktivnu dimenziju.
Zato su CGO i zapošljeni u CGO-u bili i ostali predmet raznih vrsta pritisaka i prijetnji, a što je uključivalo i najflagrantije zloupotrebe institucija sistema, prizemne medijske kampanje, organizovane botove po portalima za anonimno klevetanje i etiketiranja po društvenim mrežama. No, u konačnici, to je imalo kontraefekat u odnosu na planove tih nedostojnih inspiratora i egzekutora. U takvim smo okolnostima, zapravo, probijali sopstvene granice izdržljivosti, ali i odlučnosti da ne ustuknemo. Sa ove vremenske distance, možemo im se i zahvaliti – bez te njihove “pomoći” ne bi očvrsli ovako.
I na kraju malo o ljudima bez kojih se ništa ne gradi… U ovih 15 godina, kao dio osnovnog tima CGO-a, radilo je 50 sjajnih ljudi koji su sebe i svoje najbolje godine nesebično davali kroz projekte koje smo realizovali i inicijative koje smo pokretali. Jedan dio je svoje profesionalne karijere nastavio u drugim oblastima, u zemlji i inostranstvu, ostavljajući na svakom mjestu svoj kvalitativni pečat. Beskrajno smo im zahvalni i njima i brojnim našim saradnicima iz akademske i umjetničke sfere, NVO sektora, pravosuđa, Vlade, političkih partija, međunarodnih organizacija, itd. jer su nam i oni svojim entuzijazmom, otvorenošću i ekspertizom, ali i drugim vidovima podrške i povjerenja, pomagali da oblikujemo naše programe, da postanemo ovo što jesmo, a stalno propitujući svoje granice u naporima da doprinesemo da Crna Gora bude demokratsko društvo odgovornih građana i građanki.
Misija borbe za građanski koncept razumijevanja društva koji neće partijskim i drugim stegama ograničavati osnovna ljudska prava i slobode i u kojem će se poštovati dostojanstvo ličnosti još traje. Ona je danas, čini se, i presudnija kako bi se u ovom začaranom krugu pokrenuo kritični talas građanskog koji nema čarobni štapić ali ima spremnost na borbu za slobodu svakog pojedinca i temeljne vrijednosti.
“Imaginarne, neprobojne, krvave, fluidne, prirodne, konvencionalne, nepremostive, otvorene ili ograđene bodljikavom žicom – granice plešu svuda oko nas… Na granicama pokazujemo ko smo i što smo, na njima postajemo ili prestajemo biti. Granice nas određuju i mi određujemo granice”, zapisala je u uvodniku kataloga za Festival filma o ljudskim pravima UBRZAJ, koji ove godine po osmi put organizujemo, naša koleginica Paula Petričević.
Mi nastavljamo da propitujemo naše granice i njihovu neograničenost. Neke smo pomjerili, ali mnoge su još tu… Ohrabrujemo i sve vas da to činite, počev od onih granica – najsnažnih i najsloženijih – u nama samima, koje su izraz našeg poimanja svijeta i našeg mjesta u njemu, odnosno koliko i kako želimo njime koračati… Taj izbor dovođenja u pitanje granica je provjera integriteta, intelektualnih kapaciteta, emotivne otvorenosti, etičkih principa, pa i hrabrosti. Često je vraški težak, ali je njihovo propitivanje i premošćavanje vrijedno onog traga koji možemo ostaviti u izgradnji nasušno potrebnog građanskog okvira i sadržaja ovog društva.
Autorka je izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO).