Koji su moralni uzusi u današnjoj Crnoj Gori? Koje su nam to vrijednosti neupitne a po kojima se cijeni što je to dobro a što loše? Koji je to moralni kod vladajuće garniture čiji bi čelnik sa stanovišta moralnog žandarma sada trebao da počne “čišćenje”?
Nedavno smo u medijima čitali da je predsjednik Vlade i Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović na jednom promotivnom skupu kazao da je tokom odsustva iz izvršne vlasti (neko vjeruje da je ta vlast bila bez njegovog uticaja?!), mogao objektivno sagledati stanje i vidjeti svu „neposvećenost, neprofesionalnost, nelojalnost i nemoralnost koju imaju pojedinci ili djelovi državnih službi“. U prepoznatljivom maniru odlučno je i najavio: „Moramo državni aparat efikasno istrijebiti od svega toga…”
Ova izjava je interesantna iz više uglova.
Prvo, mogla bi da indicira da je Đukanoviću sve ovo promaklo u godinama duge vladavine, pa to logično dovodi u pitanje njegovu sposobnost da vlada, jer ovakve pojave nijesu procvjetale u vrijeme Lukšićevog mandata, koji ih je naslijedio kao i mnogo štošta prilikom
oktroisanja.
Drugo, ako uzmemo da je hipotetički sve to tako i suzdržimo se osuđivanja ove naknadne pameti, bilo je za očekivati da je Đukanović sa tim saznanjem ušao u formiranje bitno drugačije Vlade. A nije, već je vratio i neke od najupitnijih kadrova.
Treće, dolazimo do sadržaja odlučujućih kriterijuma u nečijoj daljoj sudbini u takvoj vlasti. Nesporno državnim službenicima treba mjeriti posvećenost i profesionalizam. No, opasno je, u svijetlu otvorenih ozbiljnih afera o načinima zloupotrebe državnih resursa od strane DPS-a, pričati o kategorijama “lojalnosti” i “morala”. Opasnost leži, prije svega, u poistovjećenju vladajuće partije sa državom, pa nije teško zaključiti da za one koji nijesu partiji lojalni neće biti ni mjesta u Vladi. Radikalniji od mene bi ovdje mogli podsjetiti na koncept tzv. “vrhunske lojalnost” koji su razvijali nacisti.
Posebno je zanimljivo pitanje morala i ko ga određuje… Moral se definiše kao oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, navika, običaja, načina ponašanja, komunikacija koje jedna zajednica prihvata kao svoje norme življenja i ustanovljuje u skladu sa svojim vrijednostima, regulišući tako međuljudske odnose. Moralna pravila se razlikuju kroz vrijeme i prostor, a njihovo kršenje ne prate zakonske sankcije, već su sankcije griža savjesti, osuda ili bojkot zajednice.
Koji su moralni uzusi u današnjoj Crnoj Gori? Koje su nam to vrijednosti neupitne a po kojima se cijeni što je to dobro a što loše? Koji je to moralni kod vladajuće garniture čiji bi čelnik sa stanovišta moralnog žandarma sada trebao da počne “čišćenje”?
Da li je moralno tretirati državne resurse kao partijske? Da li je moralno što se direktorima preduzeća koja propadaju isplaćaju enormne otpremnine i druge beneficije dok radnici tih istih preduzeća po crnogorskim ulicama traže ono što su pošteno zaradili? Da li je moralno što su mnogi funkcioneri svoje porodice i ljubavnice dobro obezbijedili nemilice cijedeći institucije? Da li je moralno što su naši funkcioneri nosioci akademskih zvanja sa magisterijima i doktoratima koji su plagijati? Da li je moralno što se zvaničnici te Vlade javno druže sa “kontraverznim biznismenima”, protiv kojih se i pored brojnih osnova sumnje u ovoj zemlji ne smije valjano sprovesti ni jedan postupak? Da li je moralno zloupotrebljavati institucije kako bi se vršio obračun sa neistomišljenicima? I mogli bi ovako u nedogled…
Uz sve razlike u pogledu morala, u svim društvima i vremenima bilo je i ostalo nemoralno raditi protiv članova zajednice, odnosno zaštita svih građana i građanki jeste primarna funkcija morala. Takvog morala nema u postojećoj vlasti, ili je incidentan. Zato nam se i može desiti nezapamćeno posrnuće tužilaštva koje je npr. uglednog univerzitetskog profesora zbog nepoželjnih stavova protiv Đukanovića, iznešenih u autorskoj kolumni, zvalo na informativni razgovor, pri čemu je zbog hitnosti postupka policija urušila i autonomiju univerziteta, a to isto tužilaštvo nije imalo profesionalne hrabrosti i posvećenosti da pozove na sličan razgovor partijske šrafove čija je jedina težina partijska knjižica koju imaju i stepen lojalnosti prema toj partiji. Takva je odluka tužilaštva pohvaljena kao ispravna od najviših vladajućih struktura DPS-a! Mora da su partijska lojalnost i moral prevladali druge nedostatke, pa se ne otvara pitanje odgovornosti tužilaštva kao najslabije karike borbe protiv korupcije i ogranizovanog kriminala. Dodatno, ovaj primjer ukazuje na sistem kojem Đukanović teži i zarad kojeg sprema čišćenje svih koji nijesu spremni biti puki ali efikasni egzekutori partijskih naloga. Logično bi bilo i da se Ranka Čarapić uskoro nađe na nekoj poziciji u toj “osvježenoj” Vladi, jer bi njeno marginalizovanje ili daleko bilo otvaranje pitanje njene odgovornosti moglo demoralisati plejade onih u DPS-u za koje je riječ partijskog šefa jedini zakon koji se poštuje.
Đukanovićeva priča nema nikakve veze sa moralom, sve dok nas uskraćuje za pokretanje konkretnih postupaka utvrđivanja krivične odgovornosti onih koji su pod plaštom partije koju vodi sebi i partiji pribavili ogromne koristi na štetu javnog interesa.
Njegov neodgovorni sarkazam jeste odraz kontinuiranih otpora ove vlasti da izgrađuje modernu demokratiju zasnovanu na vladavini prava. Vlasti koja je u proteklih pet godina potrošila min. 36 582 698, 93 eura iz nacionalnog IPA programa EU fondova i Budžeta Crne Gore direktno uloženih u nadležne organe za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, a kada se tome dodaju i regionalni EU fondovi, ulaganja država članica EU, SAD, itd. između 80-100 miliona eura, ne uspijevši da proizvede vidljive i mjerljive rezultate.
Dakako, lakše je i poželjnije utvđivati partijsku lojalnost i moral, nego odgovornost onih koji ne mogu, zbog nedostatka kapaciteta i integriteta, raditi svoj posao po zakonu, jer bi sprovođenje tog zakona bilo opasno za ovu vlast, pa i samog Đukanovića. I zato će, kako stvari stoje, sve biti dozvoljeno sem udara na lik i djelo partijskog vođe i partije. Potvrdu za to su dobili i navijači kojima se dozvoljava da svojim transparentima šire krivično kažnjiv jezik mržnje prema seksualnim manjinama, ali ne i da traže posao od predsjednika Vlade uz asocijacije na crnogorsku realnost u kojoj je partijska lojalnost ta po kojoj se dobija ili gubi posao.
Daliborka Uljarević, Izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO)
Kolumna je objavljena u dnevnim novinama Vijesti, 05. 03. 2013