Povodom 25. godine od operacije “Oluja”, koja je trajala od 4. do 7.avgusta 1995.godine, Centar za građansko obrazovanje (CGO) odaje počast nevinim žrtvama ovog zločina i poziva na veće društveno angažovanje u procesima suočavanja s prošlošću i izgradnji kulture sjećanja.
Podsjećamo, prije 25 godine, napadom na Knin, u zoru 4.avgusta 1995.godine, počeo je dugo pripremani egzodus Srba iz Krajine. U vojno-policijskoj operaciji hrvatskih jedinica “Oluja”, izvršeni su sistemski zločini prema civilnom stanovništvu srpske nacionalnosti i njihovoj imovini. Za nekoliko dana protjerano je oko 250.000 ljudi, uglavnom u Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i ostale zemlje nekadašnje Jugoslavije, a hiljade kuća i ostalih objekata je spaljeno, dok i dan danas, veliki broj izbjeglih čeka na povratak u područja iz kojih su prognani. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, do kraja 1995.godine, ubijeno je oko 400 Srba koji su odlučili da ostanu u svojim kućama.
Akcija “Oluja” predstavlja najveće i jedno od najsurovijih etničkih čišćenja na području bivše SFRJ u sukobima 1990-ih, a ujedno je i zločin za koji do danas niko nije odgovarao. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je 2011. generala Antu Gotovinu (zapovjednika Zbornog područja Hrvatske vojske Split i glavnog operativnog zapovjednika operacije “Oluja” u južnom dijelu područja Krajina) na 24, a generala Mladena Markača (zapovjednika Specijalne policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske) na 18 godina zatvora. U presudi se konstatuje da su oni, zajedno sa više hrvatskih zvaničnika, a uključujući i tadašnjeg predsjednika Franja Tuđmana, učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu, čiji je cilj bio trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz područja Krajine silom, širenjem straha ili prijetnjama nasiljem, progonima, prisilnim preseljenjem i deportacijom, oduzimanjem i uništavanjem imovine ili na druge načine. Nakon žalbe, MKSJ je 2012.godine oslobodio generale Gotovinu i Markača od krivične odgovornosti. Ova presuda je izazvala dosta kontraverzi jer su Raspravno i Žalbeno vijeće MKSJ – na osnovu istih činjenica i istog prava – došli do dijametralno suprotnih zaključaka o ključnim pitanjima o kojima su se na suđenju sporili optužba i obrana. Međutim, važno je naglasiti da ti zaključci ne dovode u pitanje utvrđene činjenice o tome šta se, zapravo, dogodilo tokom i nakon operacije “Oluja”.
Posebno zabrinjava činjenica, da i poslije četvrt vijeka nijedna žrtva „Oluje” u Srbiji danas nema status civilne žrtve rata. Razlog za to je činjenica da nadležni državni organi ne prepoznaju kao žrtve rata osobe koje su nastradale van teritorije Srbije, iako zakonodavni okvir u Srbiji to nije izričito propisao. Brine i neujednačen pristup nadležnih pravosudnih institucija, koje u gotovo istim situacijama različito tumače postjeća zakonska rješenja i time praktično dodatno viktimiziraju žrtve.
Neprepoznanjem žrtava „Oluje“ kao civilnih žrtava rata se potvrđuje stav da se predstavnici državnog vrha Srbije žrtava „Oluje“ sjećaju samo početkom avgusta kada se obilježava godišnjica ove operacije, dok suštinska pomoć i podrška izostaje već 25 godina.
Obilježavanje Dana sjećanja na žrtve operacije „Oluja” nije samo pomen velikom broju žrtava, već i prilika da se istakne obaveza svih u društvu da zajedno jačamo one ideje koje su usmjerene protiv mržnje koja je dovela do ovog zločina. Zato obilježavamo ovaj dan da odbranimo sjećanje na zločin od protoka vremena, zaborava i pratećih procesa relativizacije i negiranja, ali i da napomenemo da bez kažnjavanja zločina i suočavanja s prošlošću nema napretka.
Tamara Milaš, koordinatorka programa Ljudska prava