Centar za građansko obrazovanje (CGO) izražava zabrinutost što se Nacrtom zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštitniku ljudskih prava i sloboda umjesto boljih normi, u skladu sa evropskim zakonodavstvom i preporukama Evropske komisije, nude nazadna rješenja u odnosu na postojeći zakonski okvir u ovoj oblasti, pa čak i odnosu na Zakon iz 2003. Takva tendencija je prisutna u značajnom broju nacrta zakona ili izmjena postojećih, makar kad je riječ o tekstovima koje prati CGO, i predstavlja predmet zabrinutosti jer dovodi u pitanje evropsko opredjeljenje onih koji pišu ove tekstove, ali i postavlja pitanje njihovog poznavanja same materije.
Sve zemlje u regionu, odnosno njihove nadležne institucije, su članice Međunarodnog koordinacionog komiteta nacionalnih institucija za zaštitu i promociju ljudskih prava (ICC – The International Coordinating Committee of National Human Rights Institution), izuzev institucije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore koja nije dobila akreditaciju tj. status “A” a koji podrazumijeva nezavisnost iste i njeno funkcionisanje u skladu sa Pariškim principima, kao i mogućnost glasanja u okviru ICC-a. S obzirom na ovu činjenicu, pitanje je da li u radnoj grupi i samoj Vladi postoji svijest o tome da ovim Nacrtom Zakona institucija Zaštitnika neće moći da aplicira za dobijanje statusa “A” kod ICC-a, kao i ko će snositi odgovornost za takvu posljedicu?
CGO je stoga, tokom javne rasprave, naglasio da je jedino prihvatljivo i moguće rješenje, kako bi se dostigao adekvatan stepen finansijske nezavisnosti, da se u čl. 53 doda novi stav dva koji bi glasio: ”Zaštitnik je samostalan i nezavistan u raspolaganju zakonom dodijeljenim sredstvima i nije dužan da pribavlja odobrenja i saglasnosti od strane drugih organa”. Svakako je institucija Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore tijelo koje ima svega 27 zapošljenih, što je manji broj od broja predviđenog sistematizacijom radnih mjesta (koja predviđa 32).
Dalje, u kontekstu nezavisnosti i samostalnosti institucije, sporan je i novi član 25a stav 2 kojim se sastav, kriterijumi, način imenovanja i angažovanja članova radnog tijela eksternog karaktera utvrđuju Pravilima o radu Zaštitnika/ce. Naime, Pravilima o radu propisuju se samo procedure i način postupanja Zastitnika, a ni u kojem slučaju se navedena pitanja ne mogu regulisati ovim, već posebnim podzakonskim aktom. U vezi sa ovim, neophodno bi bilo izmijeniti i čl.56 važećeg Zakona. Intencija zakonopisca da Zaštitnik ne donosi podzakonske akte, čime mu se narušava samostalnost i nezavisnost, što je i jedna od ključnih primjedbi Evropske komisije, je nesumnjivo pogrešna sa stanovišta javnog interesa.
Takođe, potrebno je izmijeniti i način imenovanja Zaštitnika u skladu sa preporukama EK, a koje se odnose na definisanje načina izbora i reizbora Zaštitnika, nadležnosti, imunitet i način razriješenja. Ove mjere i aktivnosti su predviđene i Akcionim planom za poglavlje 23. Ostaje pitanje: zašto ih je radna grupa ignorisala?
U skladu sa Opcionim protokolom za borbu protiv torture, koji je Crna Gora ratifikovala, država treba da osnuje jedno ili više nezavisnih tijela. Država je ovu ulogu dodijelila instituciji Zaštitnika. Ali, ono što eksplicitno treba da je propisano Zakonom (što je izbrisano iz važećeg Zakona) je, da je Zaštitnik nacionalni preventivni mehanizam za borbu protiv mučenja i drugih oblika surovog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.
Potrebno je, takođe, zadržati stav 1 i st. 3 u članu 27 važećeg zakona kojim je definisano da je “Zaštitnik institucionalni mehanizam za zaštitu od diskriminacije”, jer rješenje predloženo u Nacrtu da se ovaj stav briše predstavlja korak nazad u odnosu na važeći zakon, pa s obzirom da to ne stoji u Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije, mora biti eksplicitno propisano ovim Zakonom. Čudi da ova radna grupa o tome nije vodila računa, posebno imajući u vidu da su članovi iste radili i na tom prijedlogu zakona!?
Takođe, sporna je i odredba člana 51c stav 2 koji propisuje da Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava (MLJMP) utvrđuje obrazac i sadržinu službene legitimacije. Tu odredbu treba brisati ili je definisati objektivnije na način da “Zaštitnik utvrđuje obrazac i sadržinu službene legitimacije”. CGO je iznio i niz drugih tehničkih primjedbi na tekst koji je bio danas predmet javne rasprave.
Na kraju, CGO je izrazio čuđenje što javnoj raspravi nije prisustvovao sam Zaštitnik, jer se radi o temeljnom zakonu koji uređuje poziciju i rad te institucije, kao ni zamjenica Zaštitnika koja je u radnoj grupi, ali ni većina članova radne grupe, uključujući i predstavnicu Skupštine koja će se izjašnjavati o predloženom tekstu i na matičnom odboru. Ta činjenica može ukazati da sama radna grupa ne stoji u cjekosti iza teksta koje je MLJMP danas predstavilo na javnoj raspravi.
Takođe, CGO je na javnoj raspravi povodom Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije pozdravio predstavljeni tekst, cijeneći da se radi o dokumentu koji je korak naprijed u oblasti zaštite od diskriminacije, dok konačan tekst Predloga ovog zakona ima nedostatke. Ostaje nejasno kako je do njih došlo jer oni ni na koji način ne oslikavaju sadržaj javne rasprave, na kojoj je i CGO učestvovao. Naime, primjedbe i sugestije koji su dali učesnici/e javne rasprave imali su tendenciju da dodatno ojačaju ovaj zakonski tekst, a isti nijesu uvršteni u Izvještaj sa javne rasprave niti u zakonski tekst koji je usvojila Vlada Crne Gore.
Uredbom o postupku i načinu vođenja javne rasprave u pripremi zakona obezbijeđen je demokratski mehanizam djelovanja javnosti. Ali, čemu služe javne rasprave i koliko one imaju učinka na bilo kakve promjene kada se ignoriše njihov sadržaj i napor zainteresovane javnosti da utiče na njihovo poboljšanje, što sve ima finansijski izraz odnosno košta poreske obveznike?
CGO naglašava da tekst Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije u načelu nije bio loš ali se u Skupštini Crne Gore mora na njega amandmanski djelovati kako bi se unaprijedio, uz uvažavanje sugestija sa javnih rasprava.
Snežana Kaluđerović, koordinatorka programa