Centar za građansko obrazovanje (CGO), povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, ukazuje na još uvijek izrazito težak položaj osoba drugačije seksualne orjentacije u crnogorskom društvu.
Uprkos solidnom zakonskom i institucionalnom okviru u borbi protiv homofobije, posvećenost institucija ostaje deklarativna u najvećem broju slučajeva. Određeni napredak je učinjen u radu pravosudnih institucija, policije i tužilaštva u procesuiranju i kažnjavanju nasilja i diskriminacije prema LGBT osobama, dok sa druge strane ključni dokumenti ostaju “mrtvo slovo na papiru”. Strategija o unapređenju kvaliteta života LGBT osoba je dokument kojim se ponosno maše kao dostignućem koje Crnu Goru stavlja na čelnu poziciju balkanskog regiona u borbi protiv homofobije. Međutim, u praksi strukture koje su bile formirane kao podrška njegovoj implementaciji ne funkcionišu.
Posljednje istraživanje javnog mnjenja o diskriminaciji i homofobiji, koje je CGO sproveo u februaru 2016, ukazuje da je svaki drugi građanin Crne Gore saglasan sa stavom da su ljudi drugačije seksualne orijentacije toliko štetni da bi trebalo ulagati napore i svim silama se boriti protiv takve pojave, a većina smatra da je homoseksulanost bolest. Više od polovine građana protivi se pravu LGBT osoba da javno i slobodno uživaju i izražavaju svoj seksulani identitet, na isti način kao što to mogu hetereseksulci. Svi pokazatelji, nažalost, potvrđuju da je homofobija snažno ukorijenjena u crnogorsko društvo, koje je uz to i izrazito autoritarno i tradicionalističko.
Homofobija se još uvijek liječi s površine, odnosno sporadično se tretiraju njene posljedice dok uzroci ostaju netaknuti kroz obrazovni sistem, koji bi bilo najmudrije primijeniti kao lijek za ovu ozbiljnu društvenu boljku. Dok mladi ljudi ne budu učili da prihvataju druge i drugačije od sebe, homofobija će nastaviti da LGBT osobe osuđuje na život u izolaciji i strahu od nasilja, po poznatom i na žalost za većinu građana jedino prihvatljivom modelu – a to je život u četiri zida. Više od polovine građana se protivi održavanju povorke ponosa u svom gradu smatrajući da je u pitanju puko paradiranje seksualnosti, dok samo trećina razumije da se radi o legitimnom građanskom protestu protiv kršenja ljudskih prava i diskriminacije.
U četiri zida, na koja se za većinu LGBT osoba svodi čitav život, postoji porodica koja je po posljednjim istraživanjima za 75% građana sredina u kojoj su LGBT osobe najmanje poželjne. Ovakvim stavom najviše su pogođene mlade LGBT osobe, koje od najranije svijesti o tome da su drugačije, bivaju osuđene da sakrivaju svoj pravi identitet. Samoponištavanje sa seksualnog prelazi i na sve druge identitete jer nesigurnost u jedno svoje ja, suštinsko, slabi osnovu za puni razvoj ličnosti. Najveći dio svoje razvojne faze mlada osoba provodi u porodici i školi, koja je takođe homofobna sredina. Tako brojne mogućnosti za razvoj, ne samo LGBT osoba, već i čitavog društva zauvijek ostaju zarobljene i neiskorišćene, zaključane u četiri zida odnosno sužene i svedene na jedan neostvaren život.
Mediji o pravima LGBT osoba još uvijek izvještavaju senzacionalistički, umjesto da naglase najvažnije aspekte teme i istu istražuju. Nerijetko su naslovi homofobne rime koje povlađuju predrasudama masa.
Većina građana ne bi glasala za političku partiju koja bi se u svom programu zalagala za prava LGBT osoba ili političara koji je deklarisan kao osoba drugačije seksualne orjentacije. Iako ne bi trebalo da bude prepreka, za većinu političkih subjekata, za koje se politika svodi na igru u kojoj pobjeđuje onaj ko sakupi više jeftinih političkih poena, a ne odbranu i borbu za javni interes i opšte dobro, ovakav stav građana utočište je i opravdanje za ćutanje o homofobiji.
Homofobija je prijetnja cjelokupnom društvu, jer se na nju lako kaleme i sve druge fobije i strahovi, a prije svih strah da se bude ono što jesi, da se misli i postupa slobodno, što sve nosi ogromne posljedice i čini nas sve zajedno žrtvama homofobije i njoj bliskih zatvorenih pogleda na svijet.
Zato je važno da o pojavi homofobije ne ćutimo, da se sa njom suočavamo i kao pojedinci i kao institucije, prije svega obrazovne, jer samo takvim djelovanjem možemo doprinijeti stvaranju prostora za uživanje ravnopravnosti i slobode svih građana bez obzira na njihova lična svojstva, koja jesu i uvijek će biti različita.
Petar Đukanović, koordinator programa