Povodom 23. godine od operacije “Oluja”, koja je trajala od 4. do 7.avgusta 1995, Centar za građansko obrazovanje (CGO) ukazuje na značaj sjećanja na nevine žrtve ovog zločina. Apelujemo i na političke lidere država regiona da posvećenije rade na razvoju održive regionalne saradnje, a koja uključuje i utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i shodno procesuiranje, zatim njihovo ugrađivanje u obrazovne programe, njegovanje kulture sjećanja, poštovanja i suosjećanja sa svim žrtvama, kako se počinjeni zločini ne bi zaboravili ali i kako bi se uticalo i da se oni nikada više ne ponove.
Prije 23 godine, napadom na Knin, u zoru 4.avgusta 1995, počeo je dugo pripremani egzodus Srba iz Krajine. U vojno-policijskoj operaciji hrvatskih jedinica “Oluja”, izvršeni su sistemski zločini prema civilnom stanovništvu srpske nacionalnosti i njihovoj imovini. Za nekoliko dana protjerano je oko 250.000 ljudi, uglavnom u Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i ostale zemlje nekadašnje Jugoslavije, a hiljade kuća i ostalih objekata je spaljeno, dok i dan danas, veliki broj izbjeglih čeka na povratak u područja iz kojih su prognani. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, do kraja 1995.godine, ubijeno je oko 400 Srba koji su odlučili da ostanu u svojim kućama.
„Oluja“ je ostala zločin za koji do danas niko nije odgovarao. Naime, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je 2011. generala Antu Gotovinu (zapovjednika Zbornog područja Hrvatske vojske Split i glavnog operativnog zapovjednika operacije “Oluja” u južnom dijelu područja Krajina) na 24, a generala Mladena Markača (zapovjednika Specijalne policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske) na 18 godina zatvora. U presudi se konstatuje da su oni, zajedno sa više hrvatskih zvaničnika, a uključujući i tadašnjeg predsjednika Franja Tuđmana, učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu, čiji je cilj bio trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz područja Krajine silom, širenjem straha ili prijetnjama nasiljem, progonima, prisilnim preseljenjem i deportacijom, oduzimanjem i uništavanjem imovine ili na druge načine. Nakon žalbe, MKSJ je 2012. oslobodio generale Gotovinu i Markača od krivične odgovornosti. Ova presuda je izazvala dosta kontraverzi jer su Raspravno i Žalbeno vijeće MKSJ – na osnovu istih činjenica i istog prava – došli do dijametralno suprotnih zaključaka o ključnim pitanjima o kojima su se na suđenju sporili optužba i obrana. Međutim, važno je naglasiti da ti zaključci ne dovode u pitanje utvrđene činjenice o tome šta se, zapravo, dogodilo tokom i nakon operacije “Oluja”.
Već godinama u Crnoj Gori, pa i cijelom regionu, jedino organizacije civilnog društva i međunarodni eksperti ukazuju da procesi za ratne zločine, koji se vode pred sudovima opšte nadležnosti, pate od ozbiljnih pravnih nedostataka a da se pravosuđe rukovodi više političkim a manje pravnim okvirima. Procesuiranje ratnih zločina mora biti neselektivno, bez obzira na to ko je počinilac, a ko žrtva, jer se zločini ne mogu opravdavati niti potiskivati kao da se nisu dogodili.
Neadekvatno suočavanje sa ratnom prošlošću i dalje opterećuje region, zbog čega i u posljednjoj Strategiji EK za zapadni Balkan apostrofira značaj pomirenja i regionalne saradnje. Na tome već deceniju insistiraju organizacije civilnog društva u Crnoj Gori i regionu, koje su formirale do sada najširu regionalnu koaliciju koja se zalaže za osnivanje REKOM-a. Podrška zemalja regiona ovoj inicijativi će se vrijednovati u sklopu političkih kriterijuma, odnosno privrženosti regionalnoj saradnji i dobrosusjedskim odnosima, kao što to i Strategija EK najavljuje. Ohrabruje i što su pojedine zemlje regiona iskazale i zvaničnu posvećeost ovoj inicijativi, poput Crne Gore, ali konkretni koraci tek predstoje.
Tamara Milaš, saradnica na programima u CGO-u i portparolka Koalicije za REKOM