Svi mediji i novinari/ke u Crnoj Gori imaju jedinstven etički kodeks, ali na nivou cijele medijske zajednice ne postoji jedinstveno samoregulatorno tijelo koje brine o poštovanju novinarske etike niti naznaka da bi uskoro moglo biti uspostavljeno, a posljednjih godina se bilježi izražen trend kršenja profesionalnih standarda i etike, ocijenjeno je na predstavljanju studije Centra za građansko obrazovanje (CGO) o samoregulaciji medija Savjest sedme sile, koja je urađena u sklopu projekta Činjenice su važne.
Duško Vuković, glavni autor publikacije, osvrnuo se na najvažnije nalaze, navodeći da pitanje samoregulacije nije novijeg datuma, iako se sve više aktuelizuje. „Samoregulacija je postojala i u onom prethodnom sistemu. Tada je novinarska zajednica bila organizovana u jedinstveno Udruženje novinara Crne Gore koje je bilo član Saveza novinara Jugoslavije, a koje je predstavljalo jednu veću asocijaciju na nivou bivše SFRJ. I u svakom od tih udruženja, a i glavnom Savezu postojale su komisije za etiku koje su brinule o tada jedinstvenom, na jugoslovenskom nivou, Kodeksu novinara. Onda se desio raspad te države i mnogo što je zaboravljeno kako u novinarskoj profesiji, tako i u drugim profesijama“. On je podsjetio i na dalji razvoj novinarskih udruženja u Crnoj Gori, a posebno na pozitivnu ulogu Instituta za medije u iniciranju rada i usvajanju zajedničkog Kodeksa novinara Crne Gore. „Od tada, niko taj jedinstveni Kodeks nije dovodio u pitanje, što je dobra stvar. Ono što jeste dovođeno u pitanje je – kako da nađemo odgovarajući model koji će voditi računa o sprovođenju etičkih principa i normi iz tog Kodeksa. Prvi pokušaj bio je da se monitoruje medijska scena i da se ukazuje na problematične stvari kada je u pitanju kršenje Kodeksa. Nakon toga, uslijedilo je formiranje jedinstvenog samoregulatornog tijela koje, nažalost, nije funkcionisalo dobro i raspalo se upravo na pitanju tumačenja Kodeksa u jednom slučaju.“
Vuković je ukazao i na činjenicu da je Kancelarija OEBS-a pokušavala da cijelu stvar vrati na početnu tačku kako bi se opet formiralo jedinstveno samoregulatorno tijelo, ali i da se sam Kodeks eventualno doradi. „Tada dolazi do jasnog diferenciranja dvije grupacije medija – onih koji nekritički podržavaju vlast i drugih koji se kritički odnose prema onome što je politička i društvena realnost u Crnoj Gori. I takvo stanje, imamo i sada. Jedna grupacija medija ima svoje eksterno samoregulatorno tijelo – Medijski savjet za samoregulaciju, a sa druge strane imamo model ombudsmana u medijima. Bilo je pokušaja da se dođe do jedinstvenog samoregulatornog tijela, poput inicijative nekadašnjeg predsjednika države, Filipa Vujanovića, jer je to vlastima trebalo za jedan štrik pred Briselom.“
Vuković je zaključio da ne postoji nikakva potreba za jedinstvenim samoregulatornim tijelom, niti da bilo ko tjera medije na tu opciju. „Ono bi svakako bilo poželjno, jer na taj način bi se poslala poruka javnosti da imamo jedinstvene odnose, jedinstven stav unutar novinarske i medijske zajednice prema nečemu što je novinarska etika. Ali, zajednica je to izrazila preko Kodeksa, a kako će ga ko tumačiti u nekoj dnevnoj profesionalnoj praksi to ostaje na svakom mediju da odluči pojedinačno. Meni je mnogo bliži model da svaki medij ima svog ombudsmana, jer mislim da je pitanje novinarske profesionalne savjesti i etike mnogo lakše približiti redakciji nego imati neki eksterni autoritet koji će brinuti o tome. Tu se isključivo radi o pitanju o kojem treba da se bave svakodnevno ljudi u redakciji – od uredničkog kolegijuma pa do neposrednog rada urednika sa novinarima na pojedinačnim pričama.“
Koordinator za razvoj u CGO-u, Damir Nikočević, naveo je da se „preporuke studije u pravcu uspostavljanja samoregulacije medija u Crnoj Gorizasnivaju na balansu između onog što bi trebalo da bude idealno stanje odnosno uspostavljanja etičkih standarda koji će unaprijediti i ukupan kvalitet izvještavanja i ograničenja i mogućnosti koja smo identifikovali u crnogorskom kontekstu.“Shodno tome, on je kazao da se jedna od preporuka CGO-a odnosi na to da „ne treba insistirati na jednom samoregulatornom tijelu niti na njegovo nepostojanje gledati kao na nepremostiv nedostatak. Važnije je jačati funkcionalnost, transparentost i stručnost postojećih samoregulatornih tijela nego ih pokušavati vještački svesti na jedno formalno čije odluke dio medija ne bi priznavao.“
Nikočević je ukazao da „pored jednakih šansi za postojeće samoregulatore, treba podsticati njihovu saradnju oko najmanjih zajedničkih imenitelja“. Dodatno, naveo je i da „svi mediji, a ne samo oni koji imaju ombudsmane, moraju osigurati trajne izvore prihoda za efektivno funkcionisanje samoregulatornih tijela na način predviđen aktima o njihovom osnivanju, a čuvajući pri tom nezavisnost tih tijela. Nije prihvatljivo da država zakonima propisuje obaveznost medijske samoregulacije, niti da favorizuje neki od samoregulatornih modela i praksi putem finansijske podrške ili na drugačiji način. Upravo preferencijalno finansiranje, u crnogorskoj društveno-političkoj realnosti, predstavljalo bi opasan ulazak vlasti u jednu zabranjenu zonu i urušavanje koncepta samoregulacije medija.“
„Regulacija i samoregulacija moraju biti jasno razdvojene. Stoga bi Agenciju za elektronske medije bi trebalo, novim zakonskim rješenjima, osloboditi obaveze da se, odlućujući po žalbama, upliće u pitanja koja treba da su u izričitoj nadležnosti samoregulatornih tijela“, zaključio je Nikočević.
Projekat Činjenice su važne podržan je od strane ambasade Kraljevine Holandije, a isti ima za ciljdoprinos uspostavljanju povoljnog ambijenta za slobodno, profesionalno i etičko izvještavanje medija bez spoljnih pritisaka. Konkretnije, projekat teži da utiče na unaprjeđenje medijskog zakonodavstva i da podrži novinare koji na kvalitetan način izvještavaju o složenom procesu demokratizacije i evropeizacije Crne Gore, kao i da jača saradnju između medija, relevantnih institucija, političkih partija i nevladinih organizacija u ovoj oblasti.
Miloš Knežević, PR/Saradnik na programima