Centar za građansko obrazovanje (CGO) i fondacija Friedrich Ebert (FES) objavili su analizu “Kad politička elita podcijeni građane – parlamentarni izbori u Crnoj Gori” koja iz postizborne optike daje pogled na nalaze istraživanja javnog mnjenja prema nizu društveno-političkih pitanja sprovedeno prije izbora, a koji su refleksiju imali prema izbornim ponudama, ali mogu biti upućujući i u narednom periodu za političke aktere.
Autorski tim činili su prof. dr Zoran Stoiljković sa Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu, Miloš Vukanović, istoričar i savjetnik u CGO-u i Daliborka Uljarević, izvršna direktorka CGO-a, koja je takođe i urednica publikacije.
U analize se apostrofira značajna emancipacija građanstva, uprkos turbulentnim tranzicionim lomovima i izostanku adekvatnog vođstva, što odgovorni političari i lideri moraju imati u vidu i razmišljati van okvira projektovanog rezultata ili uskih partijskih interesa.
Autori smatraju da su rezultati posljednjih izbora u Crnoj Gori posljedica niz faktora i činjenice koju je odlazeća vlast zanemarila, a buduća ne smije da ignoriše – da su građani i građanke Crne Gore zreliji nego što su ih političke elite vidjele, da vjeruju u sebe i u promjene možda i više nego što je to podnošljivo političarima, kao i da postoji oblikovan set političko-ideološko-vrijednosnih normi i nesumljiva orjentacija ka EU. Stoga promjene nakon parlamentarnih izbora vide kao početak procesa uspostavljanja političke odgovornosti koju građani i građanke traže i koja može ubrzati potrebne reforme, pri čemu naglašavaju da nema savršenih vlasti ali i da nijedna više u Crnoj Gori neće nositi oreol nesmjenjivosti.
Naznake promjena su postojale i kroz niske ocjene stepena demokratičnosti i (ne)zadovoljstvo kvalitetom života a nisu bile ograničene samo na opoziciono biračko telo, jer ni DPS i koalicioni partneri nisu ubijedili većinu, uključujući i dio svog biračkog tijela, da se država kreće u dobrom pravcu. Tome treba dodati i niže povjerenje u ključne izborne institucije (Skupština, Vlada, predsjednik države), ili stubove vladavine prava (sudstvo, Tužilaštvo) nego u aktere civilnog društva (crkva, NVO, mediji). Iz ovog slijedi zaključak da kada se politički akteri limitiranog rejtinga nađu u sukobu, ili bar ozbiljnom sporu sa društvenim akterima i institucijama koji raspolažu povjerenjem kao resursom, promjena postaje vjerovatna i sama se po sebi nameće.
Dodatno, izbornu volju određuju pitanja standarda i kvaliteta života, brige za životnu perspektivu, mladih, odnosno zalaganje za manje korupcije a više socijalne pravde i jednakosti. To prati visoko vrijednovanje demokratije i prepoznavanje i osuda nedemokratskih izbornih praksi. Za građane i građanke Crne Gore demokratija i socijalna pravda su gotovo sinonimi, što je ujedno i jedna od ključnih poruka učesnika u ovom istraživanju. U tom kontekstu, Zakon o slobodi vjeroispovjesti, čije je usvajanje petina anketiranih vidjela kao ključnu izbornu temu, ima ulogu dodatnog mobilizirajućeg faktora koji motiviše značajan dio biračkog tijela.
Vjerovatno najznačajniji, ohrabrujući i revolucionaran nalaz u poređenju sa ranijim istraživanjima, a koji ide u prilog procesu demokratskog sazrijevanja Crne Gore, jeste identifikovani umor građana i građanki Crne Gore od lidera čvrste ruke. Autori ocjenjuju da se čini da su građani i građanke otvorili konkurs i krenuli u potragu za demokratskim, participativnim liderstvom koje će odgovore na izazove tražiti kroz dijalog i kompromis unutar jakih institucija.
Iako je političko-ideološko uvjerenje građana i građanki Crne Gore tradicionalno u sjenci proklamovanih nacionalnih preferenci, koje su, u značajnoj mjeri, oblikovale svake izbore u Crnoj Gori od uspostavljanja višepartijskog sistema 1991. to ne isključuje određivanje glasača na izborima i prema ideološkim odrednicama građanskog/nacionalnog, zapad/istok, centralizacija/decentralizacija, itd. Stoga se dio analize bavio i time kako sebe građani i građanke vide na političkom spektrumu i kakvo društvu i državu žele i dolazi do odgovora da je crnogorsko društvo jasno zapadno orijentisano sa jakom ljevičarskom orijentacijom, kao i da postoje tradicionalne norme na koje se uvijek mora računati, ali i koje mogu da žive u liberalnom okviru.
Građani i građanke Crne Gore sebe vide dominantno kao ljevičare, a taj procenat je i najveći u regionu što već sada treba da bude instruktivno u smislu očekivanja i za novu vlast. Važno bi bilo i da političke partije više rade na svojoj ideološkoj profilaciji jer trenutno uglavnom nijesu prepoznate po onim odrednicama koje im stoje u imenu ili u programu partije.
Posebno se, u datim okolnostima, ističe preovlađujući stav da zarad državnog interesa treba u drugi plan staviti nacionalnu i vjersku pripadnost. To ukazuje i da je biračko tijelo na izborima kaznilo DPS zbog široke manipulacije ovim pitanjem, a ne da je promijenilo odnos prema crnogorskoj državnosti.
Podatak da građani i građanke u ogromnoj većini (83.8%) vjeruju da mogu da biti nosioci promjena, bilo da se to odnosi na direktan (49.1%) ili djelimičan (34.7%) uticaj predstavlja i priznanje naporima civilnog društva, ali i osnovu za dalju demokratsku konsolidaciju. Naravno, to mora pratiti i demokratska evolucija stranaka, kako sadašnje tako i bivše vlasti, ukazuju autori.
Nesporna je orijentacija crnogorskog društva ka vrijednostima zapadnih društava, socijalne pravde i poštovanja lokalnih specifičnih tradicionalnih vrijednosti. Građani i građanke kao najvažnijeg spoljnopolitičkog partnera Crne Gore vide EU, a slijede Rusija i SAD. Pozicioniranje SAD iza Rusije očigledno predstavlja posljedicu nižeg nivoa angažmana SAD u Crnoj Gori od kako je Crna Gora postala članica NATO saveza. Među onima koji žele da napuste Crnu Goru prednjače mladi i obrazovani, a svoju budućnost u tom slučaju najradije vide na Zapadu. Ova pitanja, iako važna, nisu bila u fokusu okončanih izbora.
U zaključnim razmatranjima se navodi da nova vlast, ukoliko želi da svoj mandat iskoristi, mora biti nedvosmisleno prozapadna, građanski orijentisana, inkluzivna i dosljedna u poštovanju proklamovanih principa u praksi, pri čemu se apostrofiraju ključni mehanizmi kontrole iz jake i motivisane opozicije, NVO sektora, medija, međunarodne zajednice, uz kohabitaciju sa predsjednikom države, ali i tri koalicije koje će imati razloga da dobro prate što ko radi. Prvi veći ispit će biti i kadrovski pristup koji mora zadovoljiti i principe kompetentnosti i političke odgovornosti, ali i posvećenosti jačanju države Crne Gore, navode autori. Kapacitet i trajnost nove vlasti u velikoj mjeri zavisiće i od umijeća prepoznavanja mogućeg i učinkovitog, a za to se nije dovoljno osloniti se na većinu od jednog poslanika i što podvlači potrebu uključenja i manjinskih stranaka, kao i širenja podrške za deblokadu pravosuđa, ukazuju oni. Takođe, biće neophodan spoj prekida i demokratskog otklona od klijentelističke i partokratske prakse prethodne vlasti sa smirivanjem društvenih i političkih tenzija, odricanje od revanšizma i preuzimanje postojećih međunarodnih obaveza, zaključuje se u analizi.
Maja Marinović, saradnica na programima