Petnaest godina od obnove nezavisnosti obilježavamo bez konsenzusa o tome kakva nam država Crna Gora treba. Društvo je duboko podijeljeno uz tenzije koje gotovo svakodnevno, u nekom obliku, varniče. Tome treba dodati i opterećenje koje je donijela zdravstvena i ekonomska kriza sa kojom se teško nose i razvijenija društva i odgovornije političke strukture.
Činjenica da već 22. maja 2006. godine nije otpočet dijalog o tome kako da dođemo do održive političke zajednice koju svi građani i građanke osjećaju kao svoju i jedinu državu, nezavisno od toga kako su glasali 21. maja, kao i odsustvo posvećenog rada političara na njenoj modernizaciji i razvoju, ostavila je nesagledive posljedice. Tokom četrnaest godina, prethodna vlast je (zlo)upotrebljavala sve dostupne mehanizme zarad očuvanja ili proširenja moći, koristeći patriotske sentimente kao kaput ispod kojeg su skrivana razna nepočinstva prema državi u koju su se javno i nepristojno glasno zaklinjali.
Na političkoj ravni, hranili su antagonizme i rado podsjećali ko je bio „za“ a ko „protiv“ države 2006. godine, kako bi na talasu pobjednika nastavili plivati, a poražene gurati u sve veći mulj. Institucije su oblikovane po liku onih koji su bili spremni da budu agilni vojnici za „partijsku stvar“, uz prećutnu saglasnost da uključe kao tantijemu i svoj lični i vezani interes. Istovremeno, sa prividom svemoći, padalo se svi niže u obračunu sa neistomišljenicima, uključujući i prljave kampanje vođene sa uvezenim medijima iz susjedne Srbije, ali i domaćim medijskim kerberima. U toj dekadenciji, rastao je i potcjenjivački stav prema građanima i građankama, ali i arogancija prema EU i drugim vanjskopolitičkim partnerima koji su Crnu Goru posmatrali bez pink naočara.
Promjena loše vlasti bila je neophodna. I ona se prvi put nakon obnove višetranačja desila na izborima u avgustu 2020. godine. Ta promjena trebalo je da bude šansa da se koriguju defekti bivše vlasti i da se uđe u novu fazu konsolidovanja demokratskog poretka u Crnoj Gori. Jasno je, međutim, bilo i to da promjenom vlasti svi naši problemi neće biti riješeni.
Sporazum lidera tri vladajuće koalicije, potpisan neposredno nakon parlamentarnih izbora 2020. godine, otvorio je prozor nade da novodolazeći imaju iza sebe naučene neke lekcije na kojima je padala prethodna vlast, kao i da su dovoljno mudri da ne gaze po onom što su bili rijetki dobri raniji aspekti, poput vanjskopolitičkih prioriteta i spremnosti na kompromis sa manjinama kako bi sa njima dijelili učešće u vlasti. Nažalost, danas nakon pola godine, malo je toga što nije ili narušeno ili pak, poništeno iz tog sporazuma.
Osim što nova vlast pokazuje da ne razumije složenost pregovora sa Evropskom unijom i da se ne snalazi u upravljanju javnom administracijom, sve češće smo svjedoci i izraza nepoznavanja političkih procesa u različitim dimenzijama, ali i sopstvene pozicije u njima. U prilog tome stoje i činjenice da je pregovaračka struktura države Crne Gore u okviru pregovaračkog procesa sa EU u rasulu i bez ideje daljeg restruktuiranja, dok je partijsko zapošljavanje koje je, s pravom, spočitavano prethodnoj vlasti, nastavljeno sa novim članskim kartama i uz blagoslov crkve. Prečesti su primjeri na osnovu kojih se pitate da li su novim dužnosnicima „ubacili“ najljuće neprijatelje među političke savjetnike, jer se jedino time može objasniti količina ispada, posebno u izvršnoj vlasti u koju se sa svih strana i sa najvećom pažnjom gleda.
Promjenom vlasti nijesu otišli glavni nosioci deformiteta, niti su došli na vlast oni koji mogu iznijeti temeljne promjene. I to je očekivano, kao i da će proći još nekoliko ciklusa dok se ne oblikuje zrela politička elita. Plaćamo cijenu, između ostalog, i prolongirane demokratske i ekonomske tranzicije. Međutim, to ne znači da treba sjedjeti skrštenih ruku.
Zato je petnaest godina nakon obnove nezavisnosti crnogorske države dobar povod za razmišljanje o tome da je krajnje vrijeme za ozbiljan dijalog o Crnoj Gori i Evropi. Ta potreba za dijalogom, otvorenim i sadržajnim, danas se čini naglašenijom nego ikad, iako klima nije nimalo podsticajna. Svjedoci smo dubokih i opasnih naslijeđenih ili novogenerisanih podjela sa kojima se donosioci odluka neodgovorno igraju kako bi prekrili nesposobnost da se bave suštinskim problemima razvoja crnogorskog društva.
Ultimativno se traži svrstavanje na ovu ili onu stranu i olako se onaj „drugi“ krivi za sve a nekritički ili sa mnogo razumijevanja gleda na sopstvenu poziciju. A nijedan dijalog ne počiva da tezi da su akteri dijaloga jedini vlasnici istine. Dijalog znači čuvati državu ne zastavama svoje ili druge države, nego odgovornim postupanjem, ličnim pregalaštvom u javnom interesu i poštovanjem zakona, počevši od najodgovornijih nosilaca vlasti, pa sve do građana i građanki Crne Gore.
Danas je u Crnoj Gori evropska ideja jedna od rijetkih koja ima snažan potencijal da integriše najveći broj građana i građanki Crne Gore i da društvo u cjelosti učini kohezivnijim. Naši pristupni pregovori sa Evropskom unijom su isto naša ogromna šansa da se uredimo kao društvo, da uspostavimo nedostajuću odgovornost, da izgradimo državu u kojoj pojedinci ne mogu biti iznad institucija i da razvijemo duh građanskog.
Previše je razlika među nama i zato ključni cilj treba da nam bude pronalaženje vezivnog tkiva da se naše razlike, makar oko nekih ključnih pitanja, prevaziđu a ne da protokom vremena budemo sve dalji jedni od drugih. To nam nije zacrtano nikakvim briselskim mjerilima, to je ono mjerilo koje mi sebi ovdje u Crnoj Gori treba da postavimo kao osnov demokratizacije i evropeizacije našeg društva i da na njemu dosljedno radimo.
To iziskuje mnogo nepopularnih akcija, posebno od strane donosilaca političkih odluka, moguće i kratkoročnog gubitka nekih glasova, ali format političara se dugoročno i mjeri vizijom i hrabrošću da se ta vizija sprovodi uprkos preprekama koje nekada mogu da djeluju da su nesavladive.
Taj zaokret počinje od suočavanja sa ogledalom koje nam daju i mjerodavne ocjene iz međunarodnih izvještaja, ali i temeljna analiza stavova različitih aktera nezavisno od toga koliko su oni politički blizu ili daleko. To je pristup koji nas usmjerava ka jačanju vladavine prava, učvršćivanju političkog pluralizma, snaženju ekonomije i stabilizovanju države. Nastavak politike koja će biti zasnovana na etiketiranju “dobitnika” i “gubitnika” samo će imati dalji razarajući efekat na inače oslabljeno društvo a nahraniće apetite onih koji iz susjedstva gledaju na Crnu Goru kao na poželjan plijen.
Civilno društvo u ovom procesu može i mora biti partner. Ali, samo partner koji drži do svoje autonomije djelovanja i koja se kao takva poštuje od drugih strana. Kao i do sada, mi ćemo pokušavati da doprinosimo procesu evropeizacije i modernizacije crnogorskog društva upravo u onim segmentima u kojima primjećujemo da javne vlasti nijesu efikasne. Uvijek ćemo biti nosioci integrativnih ideja u crnogorskoj državi, a posebno onda kada vidimo neposvećenost ili nemoć vlasti upravo oko tih pitanja. Naš pristup će biti takav zato što iskreno želimo da stvaramo progresivnu i prosvećenu Crnu Goru u kojoj će crnogorski građani živjeti dobro.
Odgovornost vlasti je da, ne časeći časa, pokrene ozbiljnu inicijativu za dijalog, da se upravo oko evropske ideje postigne puni politički konsenzus i da radi danonoćno na tome. Ukoliko se to ne desi, promjena vlasti 2020. godine neće biti viđena kao iskorak u pravcu demokratske konsolidacije već kao puka zamjena igrača koja će Crnu Goru i kao društvo i kao državu oslabiti umjesto da je osnaži i objedini sve njene snage. A život će mnogima nastaviti da se kao klatno kreće od velikih očekivanja do izgubljenih iluzija, kako je to cinično definisao jedan dragi prijatelj.
Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO)
Napomena: tekst je objavljen u ND “Vijesti”