Danas obrazovanje predstavlja ključnu oblast za napredovanje demokratskih država. Mjera odgovornosti donosilaca odluka prema državi i javnom interesu je i odnos prema obrazovanju. Činjenica da je to sad jedan od četiri resora u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta, uz prateće kadrovske kontroverze i odsustvo bilo kakve inicijative nove vlasti za poboljšanja u sistemu obrazovanja na svim nivoima, ne šalje poruku da nova Vlada razumije značaj obrazovanja.
A gdje je Crna Gora u obrazovanju?
Po podacima iz popisa iz 2011.godine, Crna Gora ima skoro trećinu stanovništva sa osnovnom ili bez završene osnovne škole (28%), nešto malo više od polovine (52%) sa srednjom školom, a manje od petine je sa visokim obrazovanjem (17%), dok 2% nema nikakvu školu i 1% odbija da se izjasni.
Krajem 2019.godine, Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) objavila je rezultate međunarodnog PISA (Programme International Student Assesment) testiranja koje je sprovedeno tokom 2018.godine. Crna Gora je zauzela 52. mjesto, a u svim kategorijama (čitalačka pismenost, matematika, nauka) bila je ispod prosjeka zemalja OECD-a. Dodatno, čak 42% testiranih petnaestogodišnjaka iz Crne Gore nije dostiglo minimalan nivo znanja u čitalačkoj pismenosti (prosjek u zemljama OECD je 23%), odnosno skoro svaki drugi učenik u Crnoj Gori funkcionalno je nepismen, a očekivano su onda loši i rezultati u matematici i nauci.
Takođe, učinci naših talentovanih učenika su, u pojedinim oblastima, i do 23 puta manji od prosjeka u zemljama OECD. U kontekstu regiona, ispred Crne Gore su Srbija (45), Hrvatska (29) i Slovenija (21) a iza BiH (62), Sjeverna Makedonija (67) i Kosovo (75). Tadašnje Ministarstvo prosvjete i Ispitni centar su ignorisali probleme ili iznalazili neuvjerljiva opravdanja za njih, a naglasili par simboličkih pomaka. Nije zabilježen nikakav ozbiljniji analitički napor vlasti niti želja da se iz ovog izvuku lekcije i otvori proces promjene očito nefunkcionalnih praksi, a relevantni nezavisni osvrti napominju da naša djeca praktično gube vrijeme u učenju “napamet” što im je kasnije neupotrebljivo, umjesto da razvijaju kritičko mišljenje.
Na drugoj strani, imamo ogroman broja diploma “Luča”, prosječno oko 15% po godini na uzorku Podgorice i Tuzi, a što ukazuje na neusklađenost načina procjene znanja sa međunarodnim standardima i praksama, a samim tim dovodi u pitanje i validnost tih diploma.
Analizom izbornih programa koalicija i partija koje su učestvovale na parlamentarnim izborima 2020.godine, Centar za građansko obrazovanje (CGO) je utvrdio da pitanja obrazovanja i nauke, koja su ključna u demokratskim državama, nijesu bila u fokusu naših partija i koalicija, uz naznaku da neki subjekti sada vladajuće strukture to pitanje uopšte nijesu ni adresirali. Osim što je evidentno po pozicioniranju i obradi ovo pitanje marginalizovano, nije mu se prišlo ni analitički a konkretne i sadržajne mjere u pravcu unaprijeđenja formalnog obrazovnog sistema bile su incidentne. Kvantitativno izraženo, obrazovanje je zauzelo oko 5% izbornih programa, a medijski monitoring CGO-a je u analiziranih 7, 143 objava zabilježio svega 51 odnosno 2.65% objava posvećenih obrazovanju.
Nije da ovo ne vide i mladi, koji su, po istraživanjima javnog mnjenja polovično zadovoljni obrazovnim sistemom u Crnoj Gori, dok većina njih percipira i izraženu korupciju u obrazovnom sistemu. Istraživanja ukazuju i da ogromna većina mladih smatra da obrazovni sistem nije u adekvatnoj korelaciji sa potražnjom na savremenom tržištu radne snage (74,6%), a skoro polovina navodi da nijesu imali priliku da obave praksu, odnosno da stažiraju tokom školovanja. Zanimljivo je i da najveći procenat mladih ljudi procjenjuje svakodnevni život u školi /na fakultetu kao težak i stresan (76,9%).
Istraživanja i analize CGO-a, od 2016.godine, opominju i da polovina mladih razmišlja o napuštanju države, uz trend onih kod kojih ta želja jača i dobija obrise konkretnih planova. Država Crna Gora nema podatke o razmjerama “odliva mozgova” niti projekciju koliko je onih koji se sa školovanja u inostranstvo neće vrati nazad, posebno imajući u vidu da je ovaj san o odlasku u neku zemlju koja pruža mogućnosti zapošljavanja po zaslugama, a ne sa partijskom knjižicom ili blagoslovom crkve, izraženiji kod mladih sa većim stepenom obrazovanja. Ukratko, ne pokazuje se ni elementarna briga o najdragocjenijem resursu koji napušta državu, a obeshrabrujuće je i da se ne ulažu napori da se naši najkvalitetniji naučnici i umjetnici koji rade na univerzitetima van Crne Gore vrate u Crnu Goru kako bi doprinosili toliko potrebnom razvoju kvaliteta nastave upravo ovdje.
Treba podsjetiti i da ministri prosvjete obično imaju doživljaj da sve počinje sa njima i da ništa prethodno nije bilo dobro. To je vodilo čestim i neizvedenim obrazovnim reformama u kojima se od učenika i studenata, ali i roditelja, traži sve više truda, a rezultat je da ti učenici i studenti izlaze bez znanja i vještina koje ih čine konkuretnima i spremnima za zahtjeve na tržištu rada.
Nije iznenađenje, iako nema opravdanja, da vlasti u Crnoj Gori nijesu bile zainteresovane za oblikovanje kritički nastrojenog građanina niti za jačanje kadrovskog kapaciteta unutar obrazovnog sistema koji se tretirao, a izgleda i nastavlja tretirati, kao jedan od važnih partijskih i partikularnih resursa. Baza ostaju zastarjeli planovi, programi i udžbenici koje kreira grupa uvezanih i odabranih po čudnim ključevima, dok savremene metodološke norme nijesu prostrujale našim obrazovnim sistemom niti se daje podrška slobodnomislećem nastavnom kadru.
Tako i nakon dvije decenije reformi u obrazovanju, dopunski obrazovni programi, koje sprovodi dominantno civilni sektor, ostaju vitalni za pružanje znanja iz oblasti neophodnih za progres društva. Uostalom, vještine kritičkog promišljanja, analize, kreativnosti, itd. tvore i građanina koji pita vlasti, koji izražava jasno svoj stav, koji ne vjeruje praznim predizbornim obećanjima već političare drži za taoce sopstvene riječi.
Ukoliko donosioci odluka zaista žele da kroz obrazovanje mijenjaju ovo društvo na bolje, jedan od prvih koraka bi bio da se vrati ministarstvo koje će se ovom velikom i važnom temom posvećeno i u punom kapacitetu baviti, kao i da rukovodeći ljudi budu oni koji imaju uvažavanje struke. Obrazovanje se ne smije posmatrati kao trošak nego kao najbolje ulaganje i to je jedna od posljednjih stavki na kojoj treba praviti finansijske rezove. Između ostalog, to znači da uslove u školama, način rukovođenja ovim ustanovama, opremljenost potrebnim materijalima, kompetencije nastavnika i njihove plate treba kontinuirano poboljšavati kako naučna postignuća i iskoraci u obrazovanju ne bi ostali na nivou individualnih uzleta koji nemaju veze sa strateškim pristupom vlasti u tim oblastima.
Prihvatanjem neprijatnih istina razbijamo zablude koje nas možda nekad drže u ugodnosti, ali nam i ograničavaju domete. Jedna od tih neprijatnih istina jeste da smo obrazovno zapušteno društvo koje kao takvo ne može naprijed.
Zato zajednički cilj i države i društva, i političkih partija i organizacija civilnog društva, i vlasti i opozicije, treba da bude Crna Gora kao društvo znanja. To je pristup koji crnogorskom građaninu, uz sve različitosti, stvara uslove za dobar život u svojoj zajednici, a državu Crnu Goru svrstava u red prosvećenih i razvijenih država.
Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO)
Napomena: tekst je objavljen u ND “Vijesti”