Danas je, u organizaciji Regionalne akademije za razvoj demokratije (ADD) iz Novog Sada, Centra za suočavanje sa prošlošću Documenta iz Zagreba i Centra za građansko obrazovanje (CGO) iz Podgorice, uz podršku Evropskog fonda za Balkan (EFB), u Zagrebu započeo ZAGREBAČKI PLENUM – QUO VADIS, BALKAN?
Prvi panel bio je posvećen najznačajnijim izazovima i preprekama demokratizacije zemalja regiona, a vodio ga je Balša Božović, predsjednik Izvršnog odbora Regionalne akademije za razvoj demokratije iz Srbije.
Vesna Teršelič, direktorka Centra za suočavanje sa prošlošću Documenta iz Zagreba, komentarisala je ulogu Hrvatske i Slovenije, kao zemalja članica Evropske unije, u destabilizaciji regiona i posebno se osvrnula na odnos Hrvatske prema ratnim zločinima, kao važnoj komponenti za pomirenje u regionu. Ona je konstatovala da su ratni zločini veliko breme za uspostavljanje regionalne saradnje i da je to, pored, traganja za nestalima, jedan od kamena spoticanja kada je u pitanju pomirenje u regionu. Navela je i da, za razliku od prethodnog perioda, “više nema državnika koji se istinski, iskreno i velikim gestama zalažu za mir, a da pojedinačne inicijative nemaju političku podršku”. Teršelič je upozorila na to da “mi ne samo da nemamo jasnu sliku šta se dogodilo tokom ratova devedesetih godina, nego da nemamo ni jasnu sliku o dešavanjima tokom Drugog svjetskog rata, što opet otvara prostor za manipulaciju i zloupotrebu”.
Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, konstatovala je da nikada nije bilo manje podrške za inicijative civilnog društva ili akademske zajednice i da odnosi među državama nikada nisu bili komplikovaniji. Ona je naglasila da “pravo na ravnopravno sjećanje može biti dobar temelj za izgradnju dobrih odnosa u regionu, kao da suočavanje sa prošlošću nema alternativu”. Takođe je rekla da je do 2015. godine bilo velike nade da je pomirenje moguće i da je javno mnjenje uticalo na političku podršku koja se tada pojavila, ali da se nakon promjene vlasti u nekim zemljama pokazalo da politička podrška nikada nije stabilna, da nema kontinuiteta u politikama koje se vode i da one zavise isključivo personalno od lidera, a da civilni sektor nema nikakve mehanizme da obezbjedi taj kontinuitet. Kao jedini pozitivni primjer istakla je iskorak napravljen u Hrvatskoj prilikom obilježavanja godišnjice vojne akcije Oluja, ali konstatovala da je i to bio izolovan slučaj i da od tada svjedočimo stalnom vraćanju unazad i na gore, i da se ponekad čini da je situacija čak i gora nego devedesetih godina, navodeći izvrtanje činjenica, odbranu optuženih za ratne zločine i punu podršku koju oni očigledno uživaju u zemljama regiona. Kandić je zaključila da je uslov svih uslova za suočavanje sa prošlošću stvaranje popisa žrtava i dokumentovanje svih zločina u kontekstu obaveze postjugoslovenskih zemalja prema nekadašnjoj zajedničkoj državi, ali i da političke elite toga nisu svjesne. Dodala i da stanovište koje se može čuti od intelektualne elite u Srbiji da građani Srbije najbolje razumiju kako to izgleda kada padaju bombe i da zbog toga imaju isto iskustvo kao građani Ukrajine ovih dana pokazuje potpuno nerazumijevanje činjenica, nesolidarnost i nepostojanje empatije sa građanima drugih zemalja u regionu koje su tokom ratova 90ih prolazile kroz sav pakao rata i bili žrtve ratnih zločina koje su činile upravo srpske snage.
Aleksandra Tomanić, direktorka Evropskog fonda za Balkan, osvrnula se na dešavanja 2000. godine naglašavajući važnost sjećanje na 5. oktobar, ali i podsjećajući da je tada bilo teško zamisliti da 2022. godine Srbija i ostale zemlje regiona neće biti članice EU. Ona je rekla da se sva energija društva nakon toga preusmjerila na evropske integracije, ali isključivo kao na proces, a ne na ono što je suština – nikada fokus nije bio ni na suočavanju sa prošlošću, ni na ratnim zločinima. Dodala je da zemlje regiona, posebno Srbija, tonu u sve dublju političku krizu, a da čak i konstatacija da je sada bolje makar zbog toga što ne može da bude rata, nije više u potpunosti tačna i da naši političari stalno kalkulišu tom mogućnosti i „bacaju koske“ sa tim u vezi. Tomanić je navela da živimo u najsiromašnijem, najzagađenijem regionu sa najvećom stopom emigracije u Evropi i da “dok naši političari stalno govore o teritorijama koje su nam potrebne za očuvanje nacije, zapravo ne uspijevaju da sačuvaju naciju ni na teritorijama koje imaju”. Navela je i da je ponosna na činjenicu da je upravo Evropski fond za Balkan uspio da oživi projekat izrade zajedničkih udžbenika istorije za cio region i ponovo učinio te knjige dostupnima, ali da je sljedeći korak da se te knjige vrate u škole i kako bi se raskrinkali mitovi koji prijete da nas uguše.
Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) iz Podgorice, rekla je da je Crna Gora u protekle dvije godine dobila dvije vlade, konstatujući da je “dobro da se ušlo u period brže smenjivosti vlasti ukoliko bi to značilo i uspostavljanje nove vrste odgovornosti prema građanima i građankama, ali i državi Crnoj Gori”. Komentarišući uticaj ruske agresije na Ukrajinu na situaciju u regionu, ona je ocijenila da u Crnoj Gori još uvijek ne postoji svijest o tome da je taj rat promijenio krvotok međunarodnih odnosa, ali i da je situacija takva u još nekim zemljama regiona. Uljarević je navela da su pokušaji bilo kojih političara da budu neutralni zapravo izraz neodgovornosti i neozbiljnosti jer se mora imati jasan stav o vrednosnima pitanjima. Ona je kazala i da se prethodna crnogorska vlast pokazala kao prilično nerezistentne na štetne spoljašnje uticaje. Dodala je da je “jedan od ključnih problema u regionu o kojem se nedovoljno priča nekvalitet političkih elita, a da je to nešto što boji naša društva, uzrokuje nekonzistenciju i prekid kontinuiteta i institucionalne memorije, kao i da nema garancija da će nešto što je postignuto biti održivo, ukoliko to, makar i u najmanjoj meri, zavisi od donosioca političkih odluka”. Kao dio pozitivnih iskoraka, istakla je promjenu određenih stavova zvaničnika prema procesu suočavanja sa prošlošću u Crnoj Gori kroz primjer obilježavanja 30 godina od ratnog zločina Deportacije.
Senada Šelo Šabić, viša naučna saradnica u Institutu za razvoj i međunarodne politike iz Hrvatske, mišljenja je da spoljna politika Hrvatske prema Bosni i Hercegovini destabilizuje Bosnu i Hercegovinu. Ona je dodala da odnos Hrvatske prema pitanju Hrvata u Bosni i Hercegovini proizilazi iz činjenice da su oni državljani Hrvatske, ali i Dejtonskog sporazuma i Ustava Hrvatske, i zaključila da je “očigledno da Dejtonski sporazum ne može stvoriti temelje za demokratsku, građansku, stabilnu i modernu Bosnu i Hercegovinu i da je, iako je zaustavio rat u smislu smrti i ubijanja, nije zaustavio rat u smislu političkih ideja”. Ona je zaključila da je “najveći izazov kako izmijeniti Dejtonski sporazum i zamijeniti ga drugačijim uređenjem, a očuvati mir i stabilnost Bosne i Hercegovine”. Šelo Šabić je ocijenila da je potencijal za mir u Bosni i Hercegovini bio veći prije dvadeset godina nego danas i rekla da je svako odustajanje od pokušaja da se od Bosne i Hercegovine napravi istinski građansko društvo i uspostavi građanski princip zapravo izbjegavanje odgovornosti i prepuštanje problema drugima.
Zagrebački plenum drugi je u nizu događaja čiji je cilj osnaživanje progresivnih snaga u regionu kroz okupljanje i razgovore o modalitetima odgovora na rastući desni ekstremizam, krizu demokratije, aktuelnije izazove i prepreke demokratizaciji zemalja regiona. U naredna dva dana, Zagrebački plenum okupiće oko 50 domaćih, regionalnih i međunarodnih stručnjaka, zvaničnika, poslanika u nacionalnim parlamentima i Evropskom parlamentu, diplomata, istoričara, novinara, publicista, predstavnika akademske zajednice i istaknutih aktivista.