Crnogorsko društvo treba da se suočava sa svojom prošlošću ne da bi ispunjavalo obaveze iz evropske agende, već da bi stvaralo zdrav osnov za svoju demokratsku i na vladavini prava zasnovanu budućnost, zaključeno je danas na nacionalnom treningu za mlađe pravne eksperte i aktiviste civilnog društva “Tranziciona pravda -nacionalno i regionalno iskustvo”, koji je organizovao Centar za građansko obrazovanje (CGO) uz podršku Kanadske ambasade.
Miloš Vukanović, istoričar i savjetnik u CGO-u, ukazao je često potcijenjen značaj procesa suočavanja sa prošlošću. “Mi u CGO-u vjerujemo da adekvatno procesuiranje ratnih zločina, reparacije i izgradnja kulture sjećanja nijesu samo obaveze koje država Crna Gora i njeno društvo moraju da ispune zbog svojih međunarodnih partnera, već i osnov za opšti društveni napredak. Zato radimo na stvaranju dokumentacione osnove kroz publikovanje objedinjenih ključnih i autentičnih dokumenata procesuiranja ratnih zločina u Crnoj Gori, ali i na edukaciji o ovoj često marginalizovanoj temi,” naveo je Vukanović.
Lidija Vukčević, državna tužiteljka u Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT), podsjetila je na oružane sukobe tokom 90ih godina prošlog vijeka na prostoru bivše Jugoslavije koji su bili praćeni krivičnim djelima protiv čovječnosti i međunarodnog humanitarnog prava. „Iako su i u vrijeme izvršenja tih krivičnih djela i neposredno nakon toga postojali formalno pravni uslovi da se takvi slučajevi procesuiraju, do toga u najvećem dijelu nije došlo“, ukazala je ona.
Vukčević je istakla da se radi o složenim predmetima i da njihovo procesuiranje ostaje izazov za pravosuđa svih zemalja regiona. „Osnovni problem u postupcima protiv učinilaca ovih krivičnih djela je obezbjeđivanje dokaza. Dodatno, protok vremena od izvršenja predstavlja barijeru u prikupljanju kako materijalnih, tako i personalnih dokaza kojima se dokazuje krivica izvršioca“, pojasnila je Vukčević.
Ona je navela da je u Crnoj Gori procesuirano sedam slučajeva ratnih zločina, pri čemu je osuđeno 11, a oslobođeno 26 lica. „U procesuiranju tih slučajeva dragocjena je bila i saradnja sa tužilaštvima i sudovima u okruženju sa kojima su od 2005. do 2015. zaključeni sporazumi kao pravni osnov za jačanje regionalne saradnje“, kazala je Vukčević. U tom kontekstu, apostrofirala je i značaj zaključenog sporazuma VDT-a sa Rezidualnim mehanizmom, nasljednikom Haškog tribunala.
U osvrtu na rad Tužilaštva, ona je navela da je VDT 2015.godine donijelo Strategiju za istraživanje ratnih zločina. „Od početka primjene Strategije, SDT bilježi proaktivniji pristup i sve bolju saradnju sa tužilaštvima i drugim državnim organima država u okruženju u pogledu razmjene podataka i dokaza, kao i u slučajevima ustupanja postupaka protiv okrivljenih lica. Naravno, uporedo radimo i na uvijek potrebnoj izgradnji kapaciteta“, ocijenila je Vukčević.
Goran Rodić, advokat sa značajnim iskustvom u zastupanju u slučajevima ratnih zločina, mišljenja je da politička volja ostaje najveća poteškoća u pribavljaju dokaza i ukupnoj funkcionalnoj saradnji istražnih organa i pravosuđa država regiona.
„Pribavljanje dokaza putem međunarodne pravne pomoći u velikoj mjeri zavisi od saradnje, otvorenosti i iskrenosti zamoljene države. Kada su u pitanju žrtve pomoć je često nesebična, ali kada su u pitanju krivci sa druge strane tada se situacija mijenja. Taj nedostatak političke volje je možda vezan za političare koji su u to vrijeme bili aktivni. Međutim, postoji i drugi segment – kolektivizacija krivice kojim se jednom narodu pripisuje odgovornost za ovakva krivična djela“, istakao je Rodić.
Rodić je ocijenio da nikada nije uspostavljen sistem posebne edukacije kad je riječ o istraživanju i procesuiranju ratnih zločina, ali i ukazao na nedostatnost resursa nadležnih državnih organa koji se bave ovom materijom.
„Već smo dugo na putu integracija prema EU, ali to nije dovelo do značajnih pomaka u adekvatnom procesuiranju ratnih zločina na prostoru Crne Gore ili onima koji su vezani za Crnu Goru“, kazao je on. Rodić je dodao da međunarodni pritisak i rad nevladinih organizacija doprinosi suočavanju sa prošlošću, što dovodi, kako je naveo, do ubrzanog rada na ovim predmetima. „Rezultati takvog procesuiranja i tog rada pod pritiskom su opominjući u onom što je sada učinjenom“, kazao je on dajući kratak osvrt i na svoj radu u određenim slučajevima.
,,U četiri najobimnija predmeta koji su u javnosti bila najviše prisutna – „Morinj“, „Kaluđerski laz“, „Bukovica“ i “Deportacija“ – 86 posto optuženih lica je oslobođeno što ukazuje na rezultate SDT a koji nijesu pohvalni. Valjan rad na ovim predmetima je od zajedničkog interesa svih nas,“ kazao je Rodić.
Rodić je mišljenja da su „ovi postupci bili ishitreni i nedovoljno istraženi, praćeni nedovoljnim stepenom edukacije i u Tužilaštvu i u sudu jer su prvostepeni sudovi pravili identične greške kao i Tužilaštvo. Posljedica ovakvog rada je da su 26 lica provela 481 mjesec neosnovano lišeni slobode a to je preko 40 godina neosnovane robije,’’ zaključio je on.
Marijana Toma, regionalna ekspertkinja za tranzicionu pravdu iz Beograda, osvrnula se na učinak zemalja regiona u oblasti suočavanja sa prošlošću i procese tranzicione pravde. Ona je podvukla značaj utvrđivanja odgovornosti i krivične pravde, ali i drugih mehanizama suočavanja sa prošlošću, poput utvrđivanja i priznanja istine, nadoknade nanijete štete i priznanja patnje žrtava, uz nezaobilaznu reformu institucija.
,,Region zemalja nastalih na teritoriji bivše Jugoslavije predstavlja jednu od najvažnijih studija slučaja u oblasti tranzicione pravde. Međutim, ovaj proces ne uživa ni pažnju ni podršku političkih elita i akademske zajednice u regionu. Iako su napravljeni značajni iskoraci u oblasti krivičnog procesuiranja ratnih zločina, dosadašnji napori u utvrđivanju činjenica o zločinima i priznanja istine, kao i u materijalnim i simboličkim reparacijama za žrtve i institucionalnim reformama nisu bili adekvatni. Naime, sve to nije bilo usmjereno na žrtve i generalno se radilo o nedovoljno da bi mogli da govorimo o iskrenom suočavanju sa prošlošću“, navela je Toma.
Toma je istakla doprinos Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u procesu suočavanja sa prošlošću, sa naglaskom na doprinos Tribunala razvoju nacionalnog sistema procesuiranja ratnih zločina, međunarodnog prava, ali je i kritički preispitivala doprinos suda u Hagu procesu pomirenja u regionu.
Nacionalni trening je okupio oko 50 učesnika, pripadnika mlađe generacije nosilaca pravosudnih funkcija, pravnih stručnjaka iz različitih sektora, predstavnika Ministarstava pravde, Ministarstva ljudskih i manjinskih prava i udruženja studenata, kao i civilnog sektora koji se bavi pitanjima tranzicione pravde. Takođe, na treningu su učestvovali i polaznici II generacije Putujuće škole tranzicione pravde.
Maja Marinović, asistentkinja na programima