Građanstvo Evropske unije (EU) – veza prava, ogledalo raznolikosti

U stara vremena, kada su međunarodna putovanja bila malo više od želje, uvijek sam se pribojavala prolaska hodnikom aerodroma koji bi me odveo do kabine za graničnu kontrolu. Moju tjeskobu izazvala je spoznaja da ću negdje duž tog hodnika vidjeti znak koji mi govori da idem u “dugački red”, često rezervisan za one koji prelaze spoljnu granicu Evropske unije (EU), a nijesu građani/ke EU. Zato sam, poput mnogih, EU građanstvo povezivala sa mogućnošću slobodnog putovanja. Tada nijesam znala da EU građanstvo podrazumijeva mnogo više od slobodnog kretanja van granica – da je to bila veza prava koja nadilaze ona koja države pružaju svojim građanima/kama i ogledalo evropske raznolikosti. Kao takvo, državljanstvo EU je zadivljujuće kompleksno, krajnje poželjno i možda nedovoljno cijenjeno ili instrumentalizirano. Kako to?

Građanstvo Evropske unije je uspostavljeno 1992. godine kako bi se definisala prava građana/ki država članica Unije. Njegova suština je usađena u članu 9 Ugovora iz Mastrihta. Zanimljivo je da je, iako je neki oblik evropskih prava u državama članicama razmatran od 60-ih godina, pitanje građanstva EU bilo kamen spoticanja za ratifikaciju Ugovora iz Mastrihta. U junu 1992. godine, Danci su na referendumu odbili Ugovor, što je na kraju dovelo do odredbi u ugovorima iz Amsterdama iz 1997. i Lisabona iz 2007. o posebnoj prirodi građanstva EU kao odrazu pravne i političke arhitekture EU. Pojednostavljeno, iako je građanstvo EU duboko ugrađeno u ovu arhitekturu, ono ne postoji i ne može postojati samo od sebe, već je povezano s nacionalnim državljastvom država članica, kao što je i istaknuto u članu 20. Ugovora o funkcionisanju EU. U tom smislu državljanstvo EU je derivativne prirode. Predstavlja ono što je Rajner Baubek (2010: 848) nazivao “konstelacijom državljanstva” ili “strukturom u kojoj su pojedinci istovremeno povezani s nekoliko političkih subjekata, tako da njihova zakonska prava i obaveze određuje ne samo jedna, već više političkih vlasti”.… »

Nacrt Zakona o visokom obrazovanju nije izraz konsenzusa RG niti donosi potrebnu osnovu za unaprjeđenje kvaliteta

Centar za građansko obrazovanje (CGO) ne podržava Nacrt Zakona o visokom obrazovanju, koji je do 23. decembra 2021. godine bio na javnoj raspravi, iako je CGO imao svog predstavnika u Radnoj grupi za izradu ovog teksta.

Radi javnosti, treba ukazati na sporne aspekte izrade Nacrta Zakona o visokom obrazovanju, počev od vrlo spore dinamike formalno-pravnih aktivnosti. U februaru 2021.godine, održan je konstitutivni sastanak Radne grupe na kojem se razgovaralo u načelu o problemima važećeg Zakona i planiranju putanje za izradu novog teksta. Sastanaka nakon toga nije bilo, a posljedično ni nacrtne verzije novog zakona, iako je Vlada planirala da bude usvojen u Skupštini do kraja juna 2021. godine. Radna grupa nije informisana o razlozima zastoja rada i neodržavanja sjednica. Kašnjenjima su doprinijele i promjene prvobitno imenovanih članova Radne grupe iz resornog Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta. Tako je Radna grupa tek krajem jula 2021. godine, u značajno izmijenjenom sastavu, počela sa intenzivnim radom.

CGO je bio posvećen radu u Radnoj grupi, upućujući niz prijedloga koje bi taj Nacrt trebao sadržati, i aktivno učestvujući u kreiranju konkretnih odredbi. Međutim, bitne odredbe koje je CGO predlagao, ali i drugi članovi Radne grupe, nijesu se našle u tekstu koji je otišao na javnu raspravu. »

Traženje izlaza iz magle

Evropska perspektiva zapadnog Balkana je u magli. Magla se spustila na oba kraja puta – Evropa se suočila sa zamorom proširenja i sa podozrenjem gleda ka preostalim državama kojima je obećano članstvo. Mađarski i poljski bauk autoritarnosti, populizma i netrpeljivog konzervativizma se nadvio i nad Balkanom. Ako su centralni Evropljani ovakvi, šta tek možemo očekivati od Jugoslovena, pitaju se oni koji donose odluke i time plaše svoje birače.

Zemlje zapadnog Balkana grcaju u svojim problemima usporavajući reformske procese do besmisla. Neke zemlje, poput Srbije, klize ka ambisu devedesetih. Ko bi uopšte mogao da razmišlja o članstvu u EU kada Vučić vlada nedemokratskim mehanizmima, rušeći ionako slabe demokratske institucije? Kada se u Bosni ponovo spominje rat, čak i ako se mnogima čini da do njega neće doći, te da je reč samo o političkom egzibicionizmu i davanju nerealnih obećanja?

Brojni su razlozi za ovakvo stanje evro-integracija. Proces pridruživanja se pretvorio u administrativnu vežbu čija sadržina ne daje dovoljno koristi građanima. Značajan deo evropske administracije je u ovome video „otaljavanje posla“, iako su zamišljene promene suštinski menjali karaktere post-jugoslovenskih društava. A nakon inicijalnog zanosa i suočavanja sa domaćim otporima, entuzijazam za proširenje je opao. Kao da su najvažniji akteri pomislili da će se pridruživanje desiti kad-tad, i da nema potrebe da se proces promoviše, konstanto razmatra i da mu se kroz razmatranje daje nova snaga. Naprotiv, u nekim zemljama je evropsko postalo dogma, izgovor za brojne mere (i demokratske i nedemokratske) i prazna floskula.… »

Javnost očekuje da političari rade u javnom a ne partijskom interesu

Građani i građanke su sve zabrinutiji nad pravcem u kojem se kreće država, efekte izazovne ekonomske situacije osjeća ogromna većina, a promjene na bolje se teško uočavaju. Memorandum o saradnji između određenih partija vlasti i opozicije se ocjenjuje pozitivnim, a očekivanje javnosti je da političari budu iznad partijskih razlika i da misle i glasaju u javnom interesu i donose odluke koje ubrzavaju naš evropski put“, neki su od nalaza decembarskog CG pulsa, koji su danas, u okviru zajedničke inicijative, objavili Centar za građansko obrazovanje (CGO) i agencije DAMAR.

Trend ukazuje da kontinuirano raste broj građana i građanki koji izražavaju zabrinutost nad pravcem kretanja države Crne Gore. Procent onih koji smatraju da se Crna Gora kreće u pogrešnom ili veoma pogrešnom pravcu, po decembarskom CG pulsu, prelazi polovinu (51.6%), dok manje od trećine taj pravac vidi kao dobar ili veoma dobar. Natprosječno veće nezadovoljstvo postojećom situacijom izražavaju Crnogorci i manje brojni narodi. Ovo mišljenje je zastupljeno i među mlađom populacijom i onima višeg obrazovnog nivoa. Suprotnog stava su građani i građanke srpske nacionalnosti.

»

After Politics

Crna Gora je sredina između haotičnog i zatvorenog. Većina stanovništva egzistira na ivici siromaštva, politika je dominantna preokupacija, a kultura se smatra nečim izlišnim. Kroz vrijeme smo terorisani politikom, političarima, a trenutno i crkvom.

Viđeni očima stranaca, i  dalje smo ozračeni Jugoslavijom, tako da više nikome nije jasno ni kako se zovemo… Ima i određene šizofrenosti u količini promjene imena  sopstvene domovine: Demokratska Federativna Jugoslavija, Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, Savezna Republika Jugoslavija, Srbija i Crna Gora, i, konačno, Crna Gora. Ipak, za strance smo i dalje Balkan, rjeđe Mediteran. Balkan asocira na rat, a Mediteran na sunce, more i masline.

Ova Vlada je kulturu stavila pod stečaj. Svjedočimo totalnoj dekulturalizaciji. U budžetu za ovu godinu, 0.8% od ukupnih sredstava bilo je planirano za kulturu. Novca nema mnogo, ali makar ga suludo koristimo… Mehanizmi podrške razvoju umjetnosti i kulture u Crnoj Gori dizajnirani su tako da se više računa vodilo o socijalnoj  politici, a sada i ulaganju u crkvu, nego što je bilo interesovanja za razvoj u ovim oblastima. Međutim, ni ta socijalna politika u kulturi nije pravedna niti razumna. Nekima je dato više nego što je realno,  a drugi preživljavaju i svakako treba da se sele. Ako nisu bili u stanju izabrati partiju/crkvu neka onda izaberu drugu zemlju za život.… »